O PARTIZANE…

Pitao me, neki dan, jedan prijatelj, umjeren čovjek, nekada partizanovac, danas rezigniran, a zašto se uzalud trošim te ukazujem na četničenje Partizanovih navijača, kad je stvar nepovratno izgubljena. Odgovaram mu zašto, neka ima napismeno.

Zato što sam partizanovac preko pedeset godina. Partizanove utakmice pratim uživo, umrtvo, u snu, u polusnu, u bolesti, u prehladi, u anesteziji, u jagodama, u vrbama i johama, pod trešnjama.

Zato što je Partizan igrao najljepši fudbal u Evropi, godine 1966. Da je igrao najljepši fudbal, rekao mi je i Rudolf Kreitlein, pravični sudija utakmice Real Madrid – Partizan Beograd. Imam taj razgovor snimljen. (U tom razgovoru imam i svjedočenje Kreitleinovo kako mu je uoči utakmice došao čovjek i nudio ogroman novac, e da učini da Real pobijedi! Imam, imam i to snimljeno.)

Zato što se nijedne svoje uspomene ne odričem. Ni prvoga derbija sa Zvezdom koji sam gledao uživo, 15. novembra 1970, kad su svi Partizanovi igrači imali crni flor preko lijeve nadlaktice, jer je tri dana ranije poginuo igrač Branko Nadoveza. U posljednjoj minuti utakmice, Damjanović dodaje Antiću, ovaj puca sa preko dvadeset metara, Dujkoviću se lopta odbija od prsa, natrčava Bjeković i svojim drugim golom donosi pobjedu. O te radosti, gol je pao na sjevernoj strani, a na jugu Zvezdina stadiona ostali smo dvadeset minuta da se radujemo.

Zato što pamtim trenera golmana Atanackovića, kad po blatu na pomoćnom terenu ispod južne tribine govori Zaladu: ‘Rade, ova će biti puna felša, mnooogo podmukla, Rade!’ Još čujem tu rečenicu, napisana nije dovoljna. A Zalad se digne pod prečku i izbaci podmuklicu, pa iz blata se dižući kaže: ‘E bilo je i podmuklijih!’

Dobro pamtim kako jedne jesenje večeri halfovi Gajica Đurović i Jusuf Hatunić na mermernoj ploči podno telefonskih govornica kod dragstora u Nušićevoj stoje i jedu pečene kokoši. Kažem im ‘u slast vam bilo, halfovi’, a Gajica, crnogorski gostoljubivo veli: ‘Oli malo s nama?’ Hatunić dodaje: ‘Uzmi, da nas bude manje sram, kupili smo četiri, gladni smo bili ko psi!’ Gajica doda: ‘Čuš Muse, psi: ka čopor lisica!’

Zato što dobro pamtim prvi oktobar 1977: zagrijava se Górnik iz Zabrzea na blatnom pomoćnom terenu, jer se glavni čuva za utakmicu. Kup UEFA, prvo kolo. Lije kiša kao u Macondu Marquezovu. Moj drug Dragan Pamučar, kolega s elektrotehnike, rodom iz Velike Glave kod Šibenika, uhvati jednu izbačenu loptu, po nju dotrčava poljski reprezentativac Jerzy Gorgón, s Poljskom osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, plavušan, grmalj od čovjeka: pitam ga, na ruskom, koliko ima kilograma, on, sav mokar, a nasmijan viče: ‘Сто, друг мой!’ Stotku. Po strašnoj kiši Partizan dobije 3:0. A vođa navale poljskih ‘rudara’ bio je strašni Andrzej Szarmach, stalni poljski reprezentativac, i on bio u sastavu koji je osvojio treće mjesto u Njemačkoj.

Zato što dobro pamtim, o kako dobro pamtim 7. novembar 1984! Na stadionu JNA, pod sjajem pune Lune i nejakih reflektora, s Božom Koprivicomsjedamo u 23. red sredina zapad. Queens Park Rangers je razvalio Partizana u Londonu sa 6:2, revanš sudi Butenko iz SSSR-a. Ispred nas sjednu četvorica Kineza. Kažem Božu, vidiš ovu četvoricu, a pod ovim punim Mjesecom. Eh da hoće, kaže Božo. A hoće: već u 64. minutu je 4:0, golovi u minutama koje imaju četvorku: 4, 41, 46 i 64.

Zato što pamtim utorak, 3. septembar 1985. Stanovao sam u Zemunu, naselje Novi grad, u potkrovlju čarobne kuće Tramošljanin, u Timočkoj ulici, blizu autoputa za Novi Sad. Bio sam među prva tri čovjeka koji su prišli do zgužvanog peugeota u kojem je pod željezničkim nadvožnjakom poginuo Dragan Mance. Ležao je zabačene glave, iz usta mu se vidio tanak trag još svježe krvi, na zadnjem sjedištu su bile kopačke, išao je na prijepodnevni trening. Došlo je još ljudi, stigao je cio Partizan, kako je samo plakao Milutin Šoškić, skoro je svisnuo. A onda je stigao i otac Ferdinand Mance. O te tuge, nebeski dar je dobio svako ko tu tugu nije vidio! Vratim se u moje potkrovlje, zovnem Boža Koprivicu. Bota, nešto bih ti kazao, no ne umijem. A Bota, s nokta: ‘Kaži, ne okoliši: ako je i smrt, kaži!’ Kažem mu, a on: ‘Uzmi taksi, za pola sata sam u redakciji, čekam te tamo.’

A pamtim i četvrtak, prekosutra od smrti Manceove. Novo groblje, sila svijeta, nema grob koji nije bio zgažen, da se bliže priđe grobu Manceovu. I tu se, nad otvorenim grobom njegovim, stvorila pjesma: Otišo si, Dragane, ostala je tuga/ Uvek će te voleti Grobari sa Juga. A četiri dana ranije, dao je gol Budućnosti, iz penala. Pa u nedjelju, 8. septembra, protiv Prištine Radanovićdaje gol, padne na koljena i zaplače. Bota i ja se tražimo kao da smo daleko, a na pola metra smo jedan od drugog. Koji dan poslije, sastavio sam za Književne novine ‘Molitvu za Dragana Mancea’:

Mi ti se molimo, zemljo, da odmah ga pošlješ na nebo:Zato što njemu je zrak miliji bio no tlo.(O da, dobro pamtim da sam igrao protiv Partizana, godinu i nešto ranije. Za Milutinac, na stadionu Galenike. Do 60. minuta držali smo 1:2, a onda su nas Klinčarski i Smajić razbili trčanjem, i na kraju je bilo 1:9. Mance nam dao šest golova.)

Zato što pamtim i jednoga goluba koji je, 2. novembra 1983, cijelo drugo poluvrijeme stajao na prečki južnog gola Dynama iz Istočnog Berlina i začarao ga. Toga jutra smo saznali da su dva važna Dynamova igrača emigrirala u ambasadu Zapadne Njemačke. Partizan je poveo rano golom Prekazija, svi smo već vidjeli pobjedu od više golova razlike, ali je tica golub pomogla prvaku DDR-a da ode dalje. Stao na prečku i ni makac. A golman Bodo Rudwaleit ga nije ni vidio! Nikad takvu gužvu na Partizanovu jugu nisam doživio, nikada, a imam barem deset godina staža ondje i barem četrdeset na zapadu.

Zato što pamtim kako sam jednom skočio kad je Partizan dao gol Vardaru, a Božova mala kćerka Ivana, na koju sam zaboravio da mi je u krilu, odletila je niz četiri reda sjedala. A pamtim i kad je Božova druga kćerka Jovana, imala je tada tri i po godine, jednom pitala oca: ‘Božo, a kojega ćemo Partizana gledati u subotu: Partizana u zatvorenom ili Partizana na otvorenom?’ Tako je Jovana tada pravila razliku između košarke i fudbala.

Zato što pamtim kako je Božo prebacio moju kćerku Alju preko zapadne ograde igrališta pred utakmicu Partizan – Real Madrid, 4. novembra 2003. Još vidim Alju kako trči prema liniji koja polovi igralište, do Beckhamai Roberta Carlosa, vadi iz jakne fotoaparat, i traži da stanu pred nju. I slika ih obojicu. Gleda je Zinedine Zidane. I njega ona uslika. A kad se vratila u Zagreb, cijela škola je pričala kako je Alja vidjela Davida Beckhama.

Zato što pamtim kako smo Koprivica i ja jednog subotnjeg popodneva, u šikari na Adi Ciganliji, vidjeli jednog starijeg gospodina kako nabacuje loptu u trnje jednom mladiću, koji je odande hvata na volej. Priđemo bliže, a ono Milan Galićvježba svoga sina Dragana!

Zato što pamtim kako Hajduk, 9. maja 1976, vodi protiv Partizana sa 5:0, a jedan partizanovac viče: ‘Partizan! Partizan!’ A jedinstveni pjesnik Brana Petrović stoji i gleda ga, cigareta zaigra na Braninoj usni, pa skreše mladiću: ‘Ćuti, bre, mazohisto!’ Završi se porazom Partizana od 1:6, a jedan mladi Dalmatinac, skinuo se do pojasa, popne se na ogradu južne tribine i licem prema pokunjenom mnoštvu partizanovaca vikne: ‘A sad pojte lipo u Furlaniju, pa tamo podilite muku s Talijancima!’ Tada su bili veliki zemljotresi u Furlaniji, stanovništvo je noći provodilo pod nebom.

Zato što je u proljeće 1966, kad je Partizan igrao najbolje na svijetu, iz Turske došao u naše selo rođak nekojeg od rođaka, i kazao nam da ćemo, kad se i mi odselimo u Tursku, navijati za bolji klub od Partizana, za klub Fenerbahče. Zemljo Indijo! Onda je pao Ranković, pa se put za Tursku zatvorio, a mi djeca smo odahnuli: Partizan nam niko neće oduzeti!