Neispričana priča Saše Ilića za MillenniumSport: Taksista i noć koja je promenila sve…

Tekst i fotografije preuzeti sa portala MilenijumSport

Foto: Millennium Sport / Branislav Longinov

…Završila se utakmica, slavlje sa navijačima, svlačionica, tuširanje, pozdravljanje sa svima. Krećem polako sa stadiona, idem da uhvatim bus za Borču, i padne mi na pamet: imam nešto para u džepu, sešću u taksi, pa nek me vozi dok to ne iskuca na taksimetru, dokle stignem, tu ću i da izađem, pa ću dalje već nekako.

Kod Doma odmladine, sedam u taksi, kažem gde da vozi, a vozač euforičan, čim smo krenuli, pita:

‘Momak, jesi gledao Partizan? Kako bre igraju!’

Ja sve gledam  u onaj taksimetar, radi li, da li ga je uključio, a on nastavlja, u jednom dahu:

‘Ovaj bre Isailović, kakav gol dao, a? A ‘el znaš ko će da bude igračina? Onaj mali Ilić što mu dade loptu, kakav pas ima dete…’

Ja mu kažem: ‘Ja sam taj’, a majstor pogleda u retrovizor, gleda me I pita:  ‘Ti Ilić?’, ja potvrđujem,  on oduševljen, nema šanse da platim, vozi me pravo kući, vozi me gde god hoću…

To je bila noć koja je promenila sve!

Debi, dres sa brojem 1 i pobeda od 10:0

Priča sa osmehom najveća igrački aktivna legenda fudbalskog kluba Partizan, Saša Ilić, o meču u kojem je njegov tim pobedio tadašnju zagrebačku Kroaciju na svome stadionu rezultatom  1:0 u okviru prvog pretkola kvalifikacija za Ligu šampiona, 23. jula 1997. godine.

Ja sam tada sasvim slučajno ušao u igru, oni su promenili formaciju, mi nismo imali više igrača sredine terena na raspolaganju, i Tumbaković me je uveo umesto Troboka na početku drugog dela. Isailović je ušao umesto Rankovića dvadeset minuta kasnije, a u 84. ja sam mu dao taj pas, i tako je sve na velika vrata počelo, a samo malo više od pola godine pre toga, ušao sam prvi put u igru na zvaničnom meču seniorskog tima, protiv Borca iz Čačka, kada smo slavili sa 10:0.

Foto: Millennium Sport / Branislav Longinov

Kad ste tada ušli u igru, nosili ste dres sa brojem 1, iako ste bili najmlađi član ekipe. Možete li da nam otkrijete, otkud ta “jedinica” na dresu debitanta?

Tada su brojevi na dresovima bili drugačiji, ukupno u tom trenutku u našem timu od 1 do 25, a te sezone, kod nas ni golmani nisu nosili svoje uobičajene brojeve. Ja se sećam da sam kao najmlađi čekao samo da mi daju moj dres, sa grbom Partizana, kao članu prvog tima, a za broj nisam ni razmišljao da pitam, niti, sam, iskreno, smeo. Sve sam u klubu poštovao i gledao sa velikim uvažavanjem, i kada mi je ekonom predao dres sa brojem 1, pogledao sam ga samo i uzeo u ruke, bez i jednog jedinog pitanja.

Čika Conja: Donesi sutra dve fotografije

Od toga dana pa do danas, nastupima u dresu sa grbom Partizana zaslužili ste prvo mesto u svim istorijskim knjigama crno-belih, a sećate li se Vaših početaka, vašeg prvog kontakta sa Partizanom?

Naravno, bilo je to 1986, kada se porodica preselila iz Kostolca u Borču. Moj otac, kao veliki navijač Partizana, odveo me na otvoreni trening Partizanove omladinske škole, na šljaci, pored današnjeg terena “Milutin Šoškić”, kod Florijana Matekala. Kod čika Conje, tada je mogao svako da dođe i oproba se, bitno je bilo da imaš crni šorc, belu majicu i patike za fudbal. Ja sam došao i u grupi od 100 dečaka, čika Conja je odlučio da nas desetak zadrži. Dve godine sam trenirao tako, jer u tom uzrastu nisu postojala ligaška takmičenja, a onda sam po prvi put čuo famoznu rečenicu: ‘Donesi sutra dve fotografije…”

Uspeli smo da izmamimo Saletu osmeh na lice!

Bilo je to 5. septembra 1988, kada ste prvi put registrovani za Partizan, a od tada je prošlo skoro 30 godina vaše službe u crno-beloj opremi!

Jeste, i sa zadovoljstvom se sećam obija lepih momenata iz svih tih godina!

Sećate li se, možda, kada ste bili čuvar trofeja Kupa Jugoslavije, 21. maja 1992. godine? Tada je Partizan osvojio prvi pehar kupa u Saveznoj republici Jugoslaviji, a sačuvana je i jedna Vaša posebna fotografija.

Saša Ilić gleda fotografiju na kojoj kao dečak čuva pehar Kupa Jugoslavije na finalnoj utakmici, 21. maja 1992. Foto: Millennium Sport / Branislav Longinov

Naravno, to mi je baš lepo i živo sećanje! Zvezda je bila prošlosezonski šampion Evrope i aktuelni osvajač Interkontinentalnog kupa, a mi smo je pobedili! Pamtim ogromnu radost, veliko slavlje igrača i navijača, bila je to noć za nezaborav!

Foto: Printscreen You Tube

Saleta poštuju – SVI

Sećate li se, iz tog uzrasta, još nekih sličnih slavlja, velikih mečeva?

Kako da ne, za nas je svaki veliki meč bio poseban! Kao članovi omladinske škole, sakupljali smo pored terena lopte, a ja sam uvek želeo da budem onaj koji vraća lopte ispod južne tribine, jer sa tog mesta, svaki meč je bio uspomena za sebe! Znao sam sve pesme navijača Partizana, jer sam i sam uvek rado odlazio da pesmom sa juga podržim prvi tim, a osetio sam pored terena tu silnu energiju koja dolazi sa tribina i jedva čekao da jednoga dana i ja budem deo ekipe na terenu.

Od kada ste ušli u prvi tim Partizana, stvari su se odvijale dosta brzo, i nije prošlo mnogo vremena, a na vašoj ruci već je bila i kapitenska traka i odnos sa navijačima koji je, čini se, nepromenjen do danas.

Tačno tako, ja sam oduvek imao sjajan odnos sa našim navijačima, a ponosan sam pored toga i na to što sam svojim igrama i ponašanjem zaslužio i poštovanje ostalih navijača u Srbiji.

Srbija pobeđuje Kostariku!

Zna se ko je Moca Vukotić!

Vas kao najveću legendu Partizana moraju naprosto svi prijatelji fudbala da cene i poštuju, vi ste ipak ostavili neizbrisiv trag u našem fudbalu i to mora da bude vrednovano na pravi način.

Ja svakako jesam ponosan na broj mečeva koje sam odigrao za Partizan, ali nemam iluziju da sam najveća legenda ovog kluba, naprotiv. Ja uvek znam ko je Saša Ilić, a ko Moca Vukotić. Ja jako dugo igram u našoj zemlji, sada je sezona duža i ima više mečeva, to i bezbroj drugih stvari doveli su do toga da oborim Mocin rekord po broju nastupa, ali on ostaje najveća legenda ovog kluba. Odlično poznajem istoriju Partizana i znam značaj pojedinaca u njegovoj istoriji. Moca se vratio iz Bordoa u Partizan, iako je tamo imao unosan ugovor, jer je Partizanu iznenada zapretilo ispadanje iz lige. To je odnos koji stvara legendu, kojoj ni vreme, niti bilo koji drugi faktor ne mogu ništa! Ja bih samo voleo da u ovom klubu stasaju momci koji će, jednoga dana, srušti i moj i Mocin rekord, jer bi to značilo da oni razumeju suštinu Partizana, da znaju njegov značaj i veličinu i da Partizan tako postaje još veći klub!

Saša Ilić u razgovoru sa novinarima Millennium Sporta Foto: Millennium Sport / Branislav Longinov

Danas, iz pozicije najstarijeg i najiskusnijeg u ekipi, kako gledate na mlade saigrače, od kojih mnogi nisu bili ni rođeni kada ste vi debitovali za Partizan?

Danas je vreme drugačije, pa su i generacije drugačije. Tu su i društvene mreže, drugačiji protok informacija, razni novi i veliki pritisci… U vreme kada sam ja bio najmlađi, Partizan je uspevao da napravi unosne transfere, po nekoliko godišnje, koji bi doneli mir i stabilnost ostatku ekipe, te mladi nisu tako rano odlazili, niti mislili uopšte o odlasku. U to vreme, mi smo stoprocentno verovali u Partizan, i nije nam trebao posrednik između nas i kluba. I potencijalne priče o transferu, kontakte sa drugim klubovima, sve smo to prepuštali Partizanu, verujući u naš klub bez rezerve. Meni je bilo na prvom mestu da igram u Partizanu, u mom klubu, i ja sam bio prezadovoljan!

Sale dobro pamti sve…

Upravo takav odnos prema Partizanu Vas je i podigao do ovih visina u očima navijača.

Partizan je moj klub, i ja sam ovde najsrećniji. U dogovoru sa porodicom, uvek sam rešavao da se ili ovde vratim , ili da ovde ostanem. Meni je ovde lepo i to što imam u Partizanu, značajnije mi je nego bilo šta drugo u fudbalu.

Od prvog gola Vojvodini, 23. avgusta 1997, pa do danas, desilo se zaista pregršt stvari, dešavanja lepih i manje lepih. Šta vi izdvajate kao najlepši period, najveći uspeh Partizana?

Ja se sećam svih Partizanovih uspeha i neuspeha, i zaista ih dobro pamtim sve, od pobeda u derbijima koje su nam donosile trofeje, do gorkih poraza koji i danas bole. Ipak, sezona u kojoj smo prvi puta izborili učešće u grupnoj fazi Lige šampiona ostaje izdvojena mimo svih ostalih! Do tada, bili smo žrtve sistema takmičenja, koji nam je dovodio na poslednjoj prepreci pred grupnu fazu uvek velike klubove, poput Bajerna iz Minhena, od kojih kad izgubite, nema dalje – ispali ste. Nije postojao lakši put do Lige šampiona, niti utešna nagrada kroz učestvovanje u Ligi Evrope. Ipak, te godine kada smo izbacili Njukasl, bili smo u grupi sa Realovim “Galaktikosima”, sa Olimpikom iz Marseja, kasnijim finalistom Kupa UEFA, i sa budućim šampionom Evrope, Portom, i ostavili smo sjajan utisak, a moj promašaj protiv Reala košta nas je plasmana u Kup UEFA kao trećeplasirane na tabeli.

Foto: StarSport

“Ono protiv Reala, pogodila bi i moja deca od pet i osam godina…”

Sećate li se i danas tog promašaja?

Naravno, imam utisak da bi i moja deca, od pet i osam godina, sa lakoćom dala taj gol…

Ipak, Realu ste dali gol te sezone, nekoliko meseci kasnije, na Santjago Bernabeu stadionu, u okviru prvenstva Španije, gde ste nastupali na šestomesečnoj pozajmici u Selti iz Viga?

Jeste, tad sam šutnuo loptu, i ona je ušla u gol, poveli smo sa 0:1, posle izgubili 4:2, ali, iskreno, zamenio bih stotinu takvih golova, samo da sam dao onaj jedan u dresu Partizana!

Foto: StarSport

Da sam uzeo 10, očekivali bi da budem kao Hadži

Nakon povratka iz Viga i fenomenalne sezone u Partizanu, otišli ste u Galatasaraj, čini se, na mala vrata, i odbili ste ponuđenu 10, koju je nosio Georgi Hadži, najveća legenda kluba, da biste uzeli vaš broj, 22.

Foto: Mark Thompson/Getty Images

Tamo su očekivanja od igrača ogromna, prisutna je velika, silna strast za fudbalom, pa su i očekivanja prevelika. Da sam uzeo Hadžijevu desetku, oni bi očekivali da budem bolji fudbaler od njega, na svakom svom nastupu.

Ipak, u nastupima za Galatu, pružili ste sjajne partije.

Jesam, zadovoljan sam svojim nastupima u Turskoj. Osvojili smo na najdramatičniji mogući način titulu, burno je proslavili, ja sam te sezone dao 12 ligaških golova, neke na najbitnijim mečevima, a sledeće godine igrali smo i Ligu šampiona.

Foto: Alex Livesey/Getty Images

Pored Turske, igrali ste, posle vremena provedenog u Austriji, i za Larisu u Grčkoj. Kako ocenjujete vreme provedeno tamo?

Bilo je to zaista dobrih šest meseci, meni je odgovarao i klub i sve oko njega, i moram da kažem da sam stvarno uživao.

Ipak, na posletku, ponovo ste se obreli u Partizanu?

Ne žalim ni zbog jedne odluke u karijeri, u Partizan sam se vratio, i to mi je i donelo sve ove nastupe u dresu koji najviše volim.

Foto: Millennium Sport / Branislav Longinov

Čuva dres sa prve utakmice pod imenom Srbija!

Kada smo kod dresova, da li ste sakupili iz vaše karijere neke za koje ste posebno vezani?

Naravno, u mojoj kući stoje sačuvani dresovi iz svih sezona koje sam proveo igrajući za Partizan, a na posebnom mestu, stoje uramljeni dresovi iz sezona u kojima sam sa Partizanom igrao Ligu šampiona, dresovi iz Galate i Selte, kao i dres sa prve utakmice reprezentacije Srbije na kojoj sam imao i ja čast da igram, protiv Češke 16. avgusta 2006.

Pred novu sezonu, pozdravili smo se drugarski sa Saletom, koji u novoj opemi Partizana čeka još jedne, ko zna koje po redu pripreme sa crno-belima.

Nakon što nas je zaista uverio da “dobro pamti sve”, ne samo zbog majstorija na terenu, nego i zbog celokupne energije kojom zrači kada je u opremi svog voljenog kluba, mi najvećoj Partizanovoj legendi 21. veka možemo samo da poručimo, jednoglasno, ono što mu poručuju pesmom i njegovi verni navijači: da igra još malo, jer je, zaista, Sale samo jedan!

Tekst preuzet sa portala Milenijum Sport