Na današnji dan, rođen je Partizan!

Tekst: Zvanični sajt FK Partizan

grb_lezeci_veliki

Fudbalski klub Partizan i JSD Partizan, danas slave 73. godinu postojanja.

JSD Partizan spada u red najvećih sportskih društva u svetu, a po rezultatima, ostvarenjima i broju svojih vrhunskih sportista tokom svih ovih godina, verovatno je i jedno od najuspešnijih u sportskom svetu.

Kada pak, Fudbalski klub Partizan presabere svojih sedam decenija i tri godine, onda zaista ima čime da se ponosi.

Osvojeno je 27 titula šampiona države, 15 puta bili smo pobednici Kupa, Srednjeevropski kup osvojen je 1978. godine, a 1966. bili drugi u Evropi. Partizan je odigrao prvi meč protiv Sportinga u istoriji Kupa šampiona, kada je ovo danas najprestižnije takmičenje tek osnovano 1955. godine, potom smo dvaput  igrali u Ligi evropskih šampiona novog formata, a i 8 puta u Ligi evropske fudbalske federacije. Partizan je dao najviše reprezentativaca i ima najviše fudbalera koji su nastupili više od pedeset puta u državnom timu.

Najviše trenera u našoj Prvoj ligi godinama je iz redova Partizana, a desetak nacionalnih selekcija sa svih kontinenata, kao selektori, vodili su naši stručnjaci. Naši treneri su vodili i najelitnije klubove Evrope i sveta. Partizan ima i omladinsku fudbalsku školu koju je UEFA, uz Ajaksovu, proglasila za najbolju na kontinentu. Ovo je samo najuži spisak naših dostignuća na sportskom polju, a ukupna delatnost daleko prevazilazi ono što je samo na terenu sporta, iako to jeste naše glavno uporište.

navijaci pedesetih

Prve dane i mesece, prve korake i poduhvate Fudbalskog kluba Partizan, danas je gotovo nemoguće utvrditi, sem naslutiti po sećanjima nekoliko aktera tih događaja, koji su još među nama. Pisanih dokumenata o počecima gotovo i da nema. Zapisnika, ili makar beležaka, takođe. Ipak, može se vratiti film na te dane, iako je sve to dosta nepotpuno, a postoje izvesne nesaglasnosti u detaljima, što je i razumljivo, reč je o vremenu od pre sedam decenija.

Datum rođenja je 4. oktobar 1945. godine, a pripreme su trajale mesecima pre toga. Svetozar Vukmanović – Tempo, svojim nesravnjivim entuzijazmom, zalagao se da se pri Centralnom domu Jugoslovenske armije oformi fudbalski klub, a kasnije da se to širi i na ostale sportove, u kojima bi bili sportisti koji su u vojničkoj uniformi. Tako su istog dana kada i fudbalska sekcija, rođene one i za atletiku, šah, košarku i odbojku.

U leto 1945. godine u Beogradu je održavano svearmijsko prvenstvo, koje je okupilo i četiri stotine fudbalera. Među njima su bile i desetine poznatih igrača, pa i reprezentativaca pre početka Drugog svetskog rata, a koji su u to vreme bili u uniformi. Već tada je načinjen spisak najboljih. Kada je doneta odluka o osnivanju fudbalskog kluba, oni su već bili pozvani u Beograd i zajedno su trenirali.

Igrači Partizana, dva dana po osnivanju, 6. oktobra, prvi put su istrčali na teren. Pobedili su reprezentaciju Zemuna sa 4:2 u sastavu:

Čulik, Čolić, Beleslin, Čajkovski, Đurđević, Švaljek, Šereš (B. Mihajlović), Atanacković, Rupnik, Božović i Matekalo, koji je bio i prvi strelac (dao je dva gola. Šereš i Rupnik po jedan). Trener je bio Franjo Glazer, a za fudbalsku sekciju kao tehniko je bio zadužen Virgil Popesku.

Glas-tim-Partizana-6.-X-1945.

Već na prvim utakmicama pokazalo se da snazi Partizana tada niko nije bio ravan. Na sedam sledećih utakmica dali su 45 golova, a nisu primili ni jedan. Živeli su u Centralnom domu armije, nosili uniforme i svako je imao redovna zaduženja. Bobek je, recimo, bio bibliotekar. Uz sve ostalo, oni su učestvovali i na omladinskim radnim akcijama na raščišćavanju ruševina i uređenju ulica. Uoči svojih utakmica išli su i po gradu lepili plakate kao najavu.

U tri meseca svoje prve godine, Partizanovi fudbaleri su odigrali i nekoliko internacionalnih utakmica. Dvadesetog oktobra, na godišnjicu oslobođenja Beograda, Partizan je izgubio od reprezentacije Praga sa 4:1, pred 7.000 gledalaca. Šestog decembra je doživeo i drugi poraz. Pobedu od 4:3 izvojevao je moskovski Dinamo. Još se nije završio ni prvi mesec od osnivanja, 28. oktobra 1945. Partizan je odigrao i svoju prvu utakmicu u inostranstvu – u Banskoj Bistrici pobedio je sa 3:1 reprezentaciju Slovačke vojske, a nekoliko dana kasnije pobedili su i reprezentaciju Banske Bistrice sa 4:1.

U jesen 1945. godine odigran je i prvi fudbalski turnir. U Beogradu su nastupile reprezentacije svih republika FNRJ, reprezentacija Vojvodine i ekipa Jugoslovenske armije. Pobedila je reprezentacija Srbije, koja je u finalu savladala tim Armije sa 1:0. Tako su proticali prvi dani i meseci, u redovnim treninzima, vojničkim aktivnostima, a bilo je naravno i vremena za šetnje i zabavu. Uveče bi grupno odlazili na korzo, a vreme za odlazak na spavanje bilo je određeno kao i u kasarnama. Vladala je izvanredna atmosfera, a to je uticalo da sve kompaktnije deluju i na fudbalskom terenu. Franjo Glazer, golman i trener, i Miroslav Brozović, bek i kapiten, bili su najveći autoriteti i nije bilo prigovora na njihove odluke.

Partizanova-fiskulturna-škola_1

Prvih pet godina postojanja Partizan je bio oslonjen na Jugoslovensku armiju i bio sekcija pri njenom Centralnom domu (CDJA). Od 1950. godine je samostalni klub u okviru Jugoslovenskog sportskog društva. Od tada Fudbalski klub ima potpunu samostalnost u sportsko-takmičarskom, organizacionom i materijalnom domenu.

narodna_armija

Godine 1946. fudbaleri i ostali sportisti Partizana preseljeni su u barake na Šarenoj ćupriji u blizini Autokomande (kraj avalskog druma), gde je bilo sedište Partizanove fiskulturne škole. Njen prvi upravnik je bio Artur Takač.

Danas, naravno, nema nikakvog traga od nekadašnjeg sportskog naselja i Fiskulturne škole Partizana. Već tada je formirana standardna postava, ali redovno su nastupali i oni koji nisu počinjali utakmice, budući da su to sve bili susreti bez protokola i jasnih propozicija. Utakmicama je prisustvovalo sve više gledalaca, iako su gotovo jedine informacije bile po nekoliko plakata, ili još češće »glas glasu«.

Publika je već znala imena: Franjo Glazer, Bela Palfi, Ratko Čolić, Franjo Šoštarić, Zlatko Čajkovski, Aleksandar Atanacković, Silvester Šereš, Prvoslav Boba Mihajlović, Dragomir Marjanović, Momčilo Radunović, Stjepan Bobek, Milivoje Đurđević, Radislav Janjić, Stanislav Popesku, Miša Šijačić, Ivan Švaljek, Florijan Matekalo, Jovan Vratan, Franjo Rupnik, Josip Krnjić, Vladimir Čulik i Miroslav Brozović.

To je bio početak istorije našeg kluba…

Tih prvih godina Partizan je igrao na stadionu predratnog kluba BSK (kapacitet mu je bio 5.500 hiljada na drvenim tribinama i oko 20 – 25.000 stajaćih mesta), koji je preimenovan u Stadion 20. oktobar, kasnije i Stadion CDJA, da bi već 1949. Partizan dobio novoizgrađeni stadion, koji je dobio ime – Stadion JNA. On  je izgrađen na mestu stadiona BSK, koji je posle rata odlukom države bio dodeljen Partizanu.

U oktobru 1948. godine u Beogradu je trebalo da se održe balkansko–srednjoevropske atletske igre. Plan je bio da se ta velika sportska priredba održi na novom stadionu, čija izgradnja je krenula u martu 1948. godine. Vredi napomenuti da su se sve vreme tokom gradnje stadiona (1948–1951.) na njemu odigravale utakmice i mnoge druge sportske priredbe.


– 1. mart 1948. Početak izgradnje stadiona;

– 9. oktobar 1949. Prva fudbalska utakmica na novom stadionu Jugoslavija – Francuska 1:1;

– 16. oktobar 1949. Prva fudbalska Partizana na novom stadionu (Kup Jugoslavije Partizan – Zagreb 8:0)

– 25. avgust 1951. Atletski dvomeč Jugoslavija – Velika Britanija na kome je Mark Baily istrčao svetski rekord na 100 metara u vremenu 10.2 sekunde;

– 2. septembar 1951. Fudbalski susret Jugoslavija – Švedska 2:1

– 8. septembar 1951. Košarkaška utakmica Jugoslavija – Francuska 56:46;

– 11. septembar 1951. Boks meč Jugoslavija – Italija;

– 23. decembar 1951. Zvanično završena gradnja i stadion predat na korišćenje SD Partizan;


Proslavljeni ratni komandant Petar Peko Dapčević, kasnije i jedan od predsednika Jugoslovenskog sportskog društva Partizan, a povodom pola veka od osnivanja, 1995. godine, u pismu kojim čestita jubilej, napisao je i kako je i gde rođena ideja, pa i odluka o osnivanju:

– Većina nas, mladih generala, koja je igrala i volela fudbal, okupili smo se i dogovorili da osnujemo fudbalski klub. Oko imena nije bilo natezanja: bili smo partizani, bilo je i najprirodnije da se naš klub zove Partizan. Na samom skupu, neformalno je predsedavao Svetozar Vukmanović – Tempo, bili su još prisutni Otmar Kreačić – Kultura, Vujica Gajinović, Ratko Čoče Vujović (bio je izabran za prvog predsednika 1950. kada je klub dobio prefiks FK), Konstantin Koča Popović, Mijalko Todorović – Plavi. Možda i još neko…

Ne mogu se setiti, sećanja blede… Ako je danas teško, ili gotovo nemoguće, utvrditi detalje, celina događanja, prvenstveno kao atmosfera, može se dosta jasno osetiti. Još se nije bila navršila ni godina od prestanka četvrtogodišnjeg ratnog užasa, u danima opšte oskudice, jedino čega je bilo u izobilju – bilo je poleta i nade. Na tim temeljima je građeno i JSD Partizan i njegova nesumnjiva osovina – fudbalski klub, koji je i do danas ostao magnet i duhovni i materijalni oslonac tog najbrojnijeg i najtrofejnijeg sportskog društva.

Jedan od osnivača bio je i dugogodišnji visoki funkcioner u Partizanu i Olimpijskom komitetu, g. Artur Takač. On je pred 50. rođendan Partizana u intervjuu, koji je zabeležen kamerom, dosta toga pojasnio i objasnio, vezano za istoriju Partizana.

Godine 1950. desetog avgusta održana je osnivačka Skupština Sportskog društva JA Partizan, koja je, između ostalog, donela odluku da postojeće sekcije prerastu u klubove i da se istovremeno registruju i juniorske ekipe, iako je sekcija juniora krenula sa radom 1947. godine. Tog trenutka naš klub postaje FK Partizan, a maja 1953. godine doneta je odluka da FK Partizan ne bude više organizaciono vezan za JNA, već da kao i ostale sportske organizacije, pređe na sistem samostalnog finansiranja uz pomoć dotacija.

Partizan danas predstavlja društveno dobro Beograda. Apsolutno pripadanje Beogradu nije predstavljalo ograničenje da Partizan ima najširi krug simpatizera i prijatelja širom balkanskih prostora, a tu tezu nesumnjivo potvrđuje podatak da je Partizan oduvek bio najgledaniji gost. Sem što je beogradski, Partizan je i evropski – po shvatanju fudbala, organizaciji, pa sve više i po takmičarskom rangu.

sport-7.8.1986.

Foto: JSL SPORT – 7.8.1986.

Fudbalski klub Partizan nije samo sportski pogon, čije je liderstvo poslednjih petnaest godina van svake sumnje, već i ozbiljan poslovni sistem na koji se gleda sa respektom i sarađuje s poverenjem. Etička načela i olimpijski duh preneo se sa terena i na sve segmente delatnosti i života, pa se naše ime izgovara s poštovanjem, a ozbiljne firme nas žele kao partnera.

I danas, kada sa ponosom govorimo o svojoj prošlosti, sa podjednakim mirom i sigurnošću gledamo i na budućnost.


Od prve utakmice odigrane 6. oktobra 1945. pa sve do 30. septembra 2018. (Radnički – Partizan),  FK Partizan ima sledeći bilans odigranih mečeva:

  • Partizan (prvi tim) – 4781 mečeva
  • Partizan (drugi tim) – 1331 meč
  • Ukupno mečeva: 6112

Bilans evropskih utakmica:


Uz Partizan idu i emocije…

IMAM KOGA DA VOLIM, VOLIM PARTIZAN!

To što čuvamo u snovima i za čim naša srca drhte, to čemu se kunemo i pesmama svojim slavimo, posebno je samo po sebi. Neobičnim i posebnim, od svega drugačijim i sasvim neuporedivim, učinila ga je istina, da na svetu ne postoji ništa veće, nego što je naša ljubav prema crno-beloj boji.

To bajkovito „da volim crno-bele…“, spremno da daje kad treba i koliko treba, bez ikakve mere i računa, stvarajući jedno beskrajno i svakom drugom nepojmivo knjigovodstvo, međusobnog davanja i primanja bez kraja, sa čudesnom matematikom, gde je mnogo toga neshvatljivo, a samo je konačni zbir jednostavan, potpuno jasan i svakome razumljiv.

Mi nismo rešili da bodrimo Partizan, birajući tek tako njegovo, od toliko drugih imena. Prosto smo ga zavoleli u jednom trenu, onog prvog dana, kada smo shvatili da će to biti zauvek, znajući kako pored te ljubavi, za sreću nije potrebno još mnogo.

Istog časa krenuli smo s njim, uvezani nitima od žive i stvarne strasti, koju nismo tražili ni stvorili sami, već nam je data i suđena još onog  dalekog, maglovitog oktobra  kada je sve počelo.

Onako mali, opijeni od uzbuđenja, široko otvorenih očiju, pronašli smo svoj vlastiti deo „Hrama“ i sigurno rekli – Uzimam sve i „plaćam“ koliko tražite. To je bilo dovoljno kako bi Partizan postao naš.

Mi ga zovemo našim, jer se svojim zove sve što je srcu milo. Ali, Partizan se ne može imati, na bilo koji način posedovati, ne može se prodati ni kupiti, ne može se od njega ništa uzimati, ako se neće sve davati. Jedino tako se može imati pravo na trenutke koji nemaju cenu i koji se zauvek pamte i samo tako se može bez stida pogledati u požutele slike onih čija se imena sa ponosom izgovaraju.

I svaki put, kada nam kažu, da postoje i „veći“ i „bolji“ za koje se navijati mora i kako njihovi trofeji vrede više i sijaju jače, mi odmahnemo rukom dobrog čika Duška, znajući da smo od početka oslobođeni obaveze da navijamo. Ta potreba je oduvek pripadala drugima, a za Partizan je bilo dovoljno samo da se voli.

Istina, kažu neki kako u toj ljubavi ima i bola i tuge, ponekad izneverenih nada i nedosanjanih snova. Ali, oni nikada neće razumeti, ono što je nama tako vidljivo i jasno, da se svaki bol i svaka tuga, da se sve nade i snovi ovoga sveta, ispravljaju i ravnaju negde gore, povrh Topčiderskog brda i da ma kako osećali da nije uvek lako, zauvek ćemo znati koliko je lepo voleti Partizan.

Bez srama gledaj u prošlost, bez straha gledaj u budućnost, ne očajavaj ni trena i ne predaj se nikad.

Neka nas mrze i neka se plaše, jer nema ničeg većeg od TEBE i CRNO-BELE boje naše.

 

Duško Vićentić

Srećan nam 73. rođendan!

Back to Top