Kako je puklo prijateljstvo “Grobara” i navijača AEK-a? Linč crno-belih u Atini (VIDEO)

Od ljubavi do mržnje! Navijači Partizana i AEK-a krajem prošlog i početkom ovog veka bili su u prijateljskim, pobratimskim odnosima, ali od 2005. godine pukla je ljubav, a kulminacija se dogodila u proleće 2011. godine, kada su se u četvrtfinalu rukometnog Čelendž kupa sastali crno-beli i žuto-crni. U revanšu u Atini, ekspedicija Partizana doživela je linč, pakao… Prava je sreća da nije bilo težih posledica tog 2. aprila 2011. godine u revanšu u malenoj dvorani Jonikos.

Da se vratimo počecima odnosa “grobara” i “Original 21”, vodeće grupe navijača atinskog kluba. U avgustu 1995. godine tada na stadionu “Nikos Goumas” u Atini odigrana je prijateljska utakmica između ova dva kluba. AEK je slavio sa 3:1 (pogodak za crno-bele postigao je Darko Tešović). Tada su navijači domačeg tima napravili feštu na stadionu. Utakmici je prusustvovalo i nekoliko desetina pristalica Partizana. Domaći su nekoliko puta tokom utakmice klicali “Srbija, Srbija” i “Partizan, Partizan”. Na tom meču, kao gosti su bila i srpska deca, izbeglice iz Krajine. Ceo stadion je apluzom pozdravio drage goste.

U aprilu 1998. godine, Partizan i AEK su se plasirali na košarkaški “fajnal four” u Barseloni. Crno-beli su ostvarili veliki uspeh, našli se među četiri najbolja tima Evrope. Na klupi je bio trener Kime Bogojević. Partizan je bodrilo oko 300 navijača u Kataloniji, dok su Atinjani bili višestruko brojniji. Žuto-crni su bili zdušno uz Partizan u prvom meču polufinala, ali je tada Kinder sa Predragom Danilovićem i Zoranom Savićem bio bolji i plasirao se u finale i kasnije stigao do krova Starog kontinenta.

Kulminacija prijateljstva dogodila se naredne godine, 1999. godine. U jeku bombardovanja SR Jugoslavije od strane NATO pakta, fudbaleri AEK-a su došli u Beograd i u Humskoj odigrali prijateljsku utakmicu. U srpsku prestonicu došlo je i nekoliko stotina navijača iz Atine i uveličalo spektakl na crno-belom delu Topčiderskog brda. Na stadionu je bilo oko 15.000 navijača. Igrači dva tima izašli su na teren sa parolom: “NATO stop the war, stop the bombing”. U 60. minutu, pri rezultatu 1:1, “grobari” ulaze na teren, gde im se pridružuju i navijači AEK-a. Raširene su srpske i grčke zastave, spaljena američka…

Ljubav je pukla u oktobru 2003. godine. U meču Lige šampiona, Marselj – Partizan, crno-beli su na Velodromu imali podršku oko 500 navijača. Dan ranije AEK je igrao u Monaku. “Grobari” su očekivali pomoć Atinjana, ali… Navijači žuto-crnih su imali odlične odnose i sa tifozima Marselja, pa je zastava “Original 21” bila postavljena u centralnom delu kopa sa navijačima Olimpika. Tada je sve puklo.

Navijači AEK su imali svoju verziju događaja. Na navijačkom portalu “curvasrb.weebly.com” pre nekoliko godina osvanuo je intervju sa jednim od vođa “Original 21”, koji je pojasnio pozadinu sukoba.

– Mislimo da su oni otkrili da nemamo iste stavove na meču Partizan – Marselj, kada je na tu utakmicu otišao kombi sa navijačima AEK-a iz Soluna, dvojica su otišli na južnu tribinu dok su šestorica bili sa navijačima Marselja. Postalo nam je jasno da jake veze između naših grupa nema kada je transparent “PEIRATES TOU ONEIROU” manje grupe navijača AEK-a, koji je poklonjen “grobarima” i koji smo sledeći put videli u rukama “paokara” (prim. aut. navijačima PAOKA-), koji su tvrdili da su im isti dali navijači Partizana. Razumemo da oni imaju prijateljske veze sa ostalim grupama u Grčkoj, ali taj događaj smatramo kao čin nepoštovanja prema nama. Odlukom šestorice navijača da ne budu sa “grobarima” ne predstavlja nepoštovanje crno-belih, već znače da poštujemo dobre odnose sa “KU ‘84” (prim. aut. navijačima Olimpika iz Marselja). S njima smo bili u mnogo težim situacijama. S druge strane, ne smatramo “grobare” našim neprijateljima, bili smo na basketu protiv Partizana 2004. godine i tada je samo manji deo njih bio protiv nas iako smo se sukobili u Lamiji – navodi ovaj navijač AEK-a.

“Grobari” su u međuvremenu izgradili bratske odnose sa navijačima PAOK-a. Oba tima imaju iste bolje, a i danas, jedni druge podržavaju.

Autor ovog teksta, kao novinar dnevnog lista “Sport”, bio je u Atini u revanšu četvrtfinala Čelendž kupa sa ekspedicijom RK Partizan. Srpski i grčki rukomet ne mogu da se porede. Partizan je bio favorit. Mučio se u prvom susretu na Banjici, ali je u odličnom ambijentu četa Aleksandra Brkovića slavila protiv atinskog kluba sa 28:22. Znalo se da će biti paklena atmosfera u Atini, ali malo ko je očekivao onako neprijateljsku atmosferu, huliganski pir koji se desio u dvorani Jonikos u Novoj Filadelfiji, delu grada gde je uporište navijača AEK-a.

Aleksandar Pilipović, nekadašnji rukometaš Partizana (Foto: Starsport)

Posle više od devet godina, tadašnje levo krilo Partizana, Aleksandar Pilipović, za MaxBet Sport se prisetilo dešavanja 2. aprila 2011. godine.

– AEK je u osmini finala eliminisao Sporting iz Lisabona, za koji je igrao Vladimir Beli Petrić. Gledali smo tu utakmicu, kako bismo se upoznali sa rivalom. Videli smo da su slavili ludo, da su bile baklje na terenu, da su navijaču utrčavali na teren. Bilo nam je to sve čudno. Ta utakmica je definitivno ona koju najviše pamtim u karijeri. Nismo bili svesni šta nas očekuje u revanšu. Otišli smo rasterećeni, znali samo da imamo šest golova viška, da smo bolji, ali nismo znali da idemo u “klanicu” – počeo je Pilipović razgovor za naš portal.

Da se vratimo sedam dana ranije… Gostujućih navijača nije bilo u Beogradu, ali je u srpsku prestonicu iz Soluna doputovala grupa od petnaestak navijača PAOK-a, koja nije bila nimalo prijateljska prema rukometašima atinskog tima. Bilo je vređanja, dobacivanja, ali nije bilo nikakvih incidenata na Banjici, gde se okupilo oko 2.000 pristalica crno-belih.

Od grčkih novinara saznali samo da najveća mržnja u Grčkoj vlada između navijača PAOK-a i AEK-a, da su bile česte tuče huligana ova dva kluba. Pilipović je osetio da se nešto sprema kada su autobusom stigli na mesto odigravanja utakmice.

– Kad smo prilazili dvorani, nekoliko motociklista nam je presecalo put. Nešto su dobacivali, gestikulirali. Bili su u navijačkim obeležjima. Videlo smo da nas čeka pakao.

Dvorana u Atini je bila slična beogradskim “Šumicama”, mogla je da primi oko 800 gledalaca, ali je bilo bar dva puta više. Po grčkom zakonu, policija ne ulazi u dvoranu, već je ispred nje, da bi se izbegli sukobi sa navijačima. Kako smo saznali tada, ispred je ostalo više od 1.000 navijača koji su nasilno želeli da uđu. Neki od njih su uspeli u tome, tako da u Jonikosu ni igla nije imala gde da padne. Malena dvorana bila je ukrašena žuto-crnim bojama. Domaćini su hteli da smeste novinare i prijatelje Partizana na tribine, tik uz navijače, ali je ipak odlučeno da budemo blizu klupe crno-belih.

– Nismo mogli normalno ni da se zagrevamo pre utakmice. Visili su sa tribina… Neverovatno da u tako malom prostoru može onoliko ljudi da stane. Policije nije bilo. Pogledao sam ka tribinama. Vređali su, psovali, pretili, mnogo njih je imalo fantomke.

Početkom utakmice krenuo je i pakao. U prvom poluvremenu je bio prekid od desetak minuta. Iz kopa je krenulo nekoliko navijača ka prijateljima Partizana. Srećom, domaći redari su uspeli da smire pobesnele pristalice AEK-a. Na terenu je najteže bilo Aleksandru Pilipoviću. On je u drugom poluvremenu bio samo nemi posmatrač dešavanja na parketu.

– Pošto sam igrao levo krilo, trebalo je da stojim u ćošku. Od terena do tribina je bilo oko metar. Pljuvali su me non-stop. U jednom trenutku sam stajao na devet metara, nisam mogao da odem na svoje mesto. Kada je bio prekid, savio sam se, a oko mene je bila pljuvačka. Povraćali su po meni. Džambo (prim. aut. golman Partizana, Strahinja Milić) mi je obrisao glavu peškirom, bilo je mokro skroz od pljuvačke, neverovatno. U prvom poluvremenu je Bane Radanović nenamerno slomio nos njihovom kapitenu, pa je tenzija dodatno pojačana. Moram da kažem da su domaći igrači bili veoma korektni na terenu, da su pokušali da smire situaciju, da nije bilo zle krvi među rukometašima.

Detalj sa prvog meča u Beogradu (Foto: Starsport)

Pred kraj utakmice, portaprol AEK-a je došao do novinara i predstavnika kluba i rekao da, čim sudija svira kraj, odmah idemo u tunel, da se ne zadržavamo na terenu. Znali su šta se sprema. Navijači AEK-a su poznati da često prekidaju utakmice ulaskom na teren. Partizan je i u revanšu pobedio sa 24:23 i plasirao se u polufinale Čelendž kupa, gde je kasnije eliminisan od portugalske Benfike.

 Pitao sam kapitena Stojana Radanovića tokom utakmice: “Šta ćemo, hoćemo odmah u svlačionicu kad sudija svira kraj”. On je rekao nešto u fazonu “Ma, ne”. Kada je utakmica bila završena, kreće stampedo. Video sam nekoliko minuta pre kraja, da mnogi navlače fantomke, da se sprema nešto loše.

Poslednji zvuk sirene bio je signal navijačima AEK da prvo bakljama, šipkama, topovskim udarima, flašama gađaju igrače, stručni štab, članove i novinare iz Srbije. Letelo je svašta na teren. Rukovodstvo, prijatelji i igrači grčkog kluba napravili su svojevrsni špalir, kako bismo ušli u tunel. Na tom putu od 20-ak metara bilo je svašta, a najdeblji kraj izvukao je trener golmana Partizana, Mihailo Radosavljević, koji je dobio jak udarac u glavu, od kojeg je pao. Udarce su dobili još neki članovi Uprave i prijatelji kluba, a rasekotinu na ruci je zaradio i trener crno-belih, Aleksandar Brković.

 I protipožarnim aparatom su krenuli na nas. Rukometaši AEK-a su nas spasili, branili su nas od razularenih navijača. Često sam u društvu prepričavao dešavanja sa tog meča. Ta utakmica je definitvno nešto što ću najviše da pamtim u karijeri kao i tri prelepe godine u Partizanu – zaključio je Pilipović koga u rukometnom svetu znaju po nadimku Apatinac.

Ekspedicija Partizana je bila “zarobljena” u svlačionici dvorane Jonikos sat i po. Pravo je čudo kako se iz horor situacije niko nije ozbiljnije povredio. U tim trenucima ulazili su igrači AEK i izvinjavali se zbog huliganskog ispada navijača. Iako je bilo žustro na parketu, posle utakmice je vladala prijateljska atmosfera među igračima.

Kada su se strasti smirile, autobus je stigao ispred dvorane i ekspedicija Partizana je krenula kući. Konačno! Posle 45 minuta vožnje, usledilo je novo iznenađenje. Kada se autobus zaustavio na pumpi kako bi igrači kupili hranu, vodu… iz kombija su izleteli momci u žuto-crnim dresovima, očigledno vraćajući se sa utakmice. Da bi se izbegli eventualni bliski susreti sa navijačima AEK-a, produžena je vožnja, tako da je tek posle 100 kilometara ekspedicija crno-belih bila na sigurnom.

Tada je Partizan igrao u sledećem sastavu – golmani: Strahinja Milić i Nikola Džamić; leva krila: Aleksandar Pilipović i Nemanja Ilić; desna krila: Miloš Kostadinović i Bogdan Radivojević; pivotmeni: Stojan Radanović i Milan Rašić; bekovi: Branko Radanović, Ivan Dimitrijević, Saša Marijanac, Savo Mešter, Nenad Maksić i Đorđe Golubović. Trener je bio Aleksandar Brković.

Briljirao je na golu Strahinja Milić. Popularni Džambo imao je 15 uspešnih odbrana. Najefikasniji su bili Nenad Maksić i Miloš Kostadinović sa po šest golova, Saša Marijanac je postigao pet, Ivan Dimitrijević četiri, dok su se po jednom u listu strelaca upisali Aleksandar Pilipović, Nemanja Ilić i Savo Mešter.

Tekst i fotografije:Maxbet sport