Igor Milanović:”Ako se deca u bazenu bore protiv Tajsona, moraš da ih surovo spremiš za Tajsona!” (3)

POSLEDNJI, TREĆI DEO INTERVJUA SA IGOROM MILANOVIĆEM

Rekli ste da vas niko nikad nije prevario posle debakla na Olimpijadi ’96. Šta ste pod tim mislili?

Imao sam jednu fantastičnu životnu školu, s tadašnjim rukovodstvom saveza i nekim političkim strukturama. Dosta sam naivno, iskreno, nezrelo, ušao u sve to i potpuno izgoreo. Fizički nisam bio spreman na toj Olimpijadi, posle treće utakmice sam se povredio. Nisam bio dorastao situaciji, što sam i priznao javnosti, da sam se nedolično ponašao, da se nisam postavio kako treba ni prema sebi ni prema savezu, reprezentaciji, i podneo svu odgovornost i krivicu. Nije mi bilo lako da se suočim sa svim, i da izađem iz toga, ali od tada me više niko nije prevario.

Atlanta je, ipak, ostala, ako ništa drugo, kao OI na kojima ste bili nosilac zastave.

U pravu ste. Bio sam nezreo u svim elementima koji nisu imali veze sa sportom, ali s druge strane, to je bila velika čast. Imao sam tridesetak godina, i video sam da mi tu nije bilo mesto, s tim naelektrisanim momcima od devetnaest-dvadeset godina. Ja sam već bio “otplovio” životno, i dobro je da sam posle prestao da se bavim sportom i da se nisam vucarao više. Onda sam učio neku drugu životnu školu, koja mi pomaže sad da ne upadam u gluposti. Živeo sam neki drugi život, malo izlasci, društveni život, putovanja…

Kažu da ste umeli da budete i barmen na čuvenim žurkama u gradu kod Jele, gde se okupljala “urbani krem društva”…

To je stara, hardkor ekipa, ja ih zovem „preživeli”. Svi smo se skupljali kod Jele, budemo u gradu pa se prebacimo u njegov stan ili na neku drugu žurku. Ja sam tu već prestao da “cirkam” i da se “bavim” opijatima… Strejt sam u ekipi, ali volim te ljude i plus računam jako dobro, i ja sam uzeo da budem barmen. Bilo je to jako dobro zezanje. Desilo se da je neki tip iz Amerike pitao mog dobrog druga: “Da li je ono Igor Milanović?”. “Što mora da konobariše?”. A ovaj ga loži, priča mu kako sam puk’o, al’ srećom imam drugare koji mi daju da budem barmen. Ovaj me je gledao tužno celo veče. Bilo je to dobro zezanje.

 

Vi ste živeli rokenrol?

Jesam. Mislim da je rokenrol nešto što je dosledno, istinito, slobodno. Tako sam živeo, jako slobodno, bezbrižno i opušteno.

A da li razumete Rađena?

Kako da ne. Pogotovo što je i moja priroda bila dosta radoznala. Ništa mi nije strano, sve ljudsko mi nije strano. Razumem ga, saosećam se. To je moj igrač, prijatelj, i meni je bilo jako teško kad sam video šta je napravio. On je dobar momak… Jako mi je bitno da popričam s njim i vidim šta će dalje, da mu kažem da ništa nije katastrofa, da promeni način razmišljanja i odlepi se od ambijenta koji ga je uvukao u to.

Šta čoveka odvede u to?

Sigurno neka slabost. Ima stvari koje se rade i koji se ne rade kad si profesionalni igrač, kokain, bogami, ne ide uz to. Govorim da mi ništa nije strano, ali kokain mi ne ide uz to. Neka se slabost pojavila, nesigurnost kojoj nije odoleo. Popij dve boce vina, napij se, ali kokain, i sutra bazen, to ne ide. Ne osuđujem, mogu malo da ga kritikujem, ali nije trenutak za to. Razumem ga i daću mu podršku na način na koji mislim da mogu da mu dam, da prevaziđe momenat i da nastavi da hoda kroz život kako je hodao.

Pomenuli ste da ste istraživali religije. Jeste li posle svega postali vernik?

Vernik sam ceo život, ali to je bilo više interesovanje za duhovnost. Uvek me je privlačila, a vernik sam i smatram da između mene i boga ne može da bude ništa. Čistoća misli je prvi postulat posta i trudim se da zlo koje se javlja s vremena na vreme u glavi, eliminišem još dok je u malom mozgu. Sam duh me jako zanimao, a to sam upoznao kroz istraživanje budizma, kroz temu o sazrevanju duha. Čitao sam sve, Upanišadu, Ošoa, Junga, šta sve nisam trpao. I Hesea, naravno. Ali, da malo iskočimo iz teme, on mi je pričinjavao probleme… Kad smo počinjali da izlazimo s devojčicama, bilo je važno da se razlikuješ i ja sam čitao da bih mogao da pričam s devojčicama. Tad su najbolje devojke padale na priču. Ništa ga nisam razumeo. A onda sam i kasnije čitao, pa su mi postajale jasnije njegove metafore. A onda sam još jednom čitao. I nisam ga do kraja svario (smeh).

Da li ta duhovnost bar malo pomogne čoveku da prevaziđe situaciju kao što je smrt vaše supruge?

Možda iz ove perspektive, da. Bio sam jako, jako besan, to sam jako teško podneo. Jako. Mnogo me je sve promenilo. Bio sam jako ljut na univerzum, Boga, sebe, sve… Toliko da sam bio nekad i nepažljiv prema ljudima koje bih nekakvom prilikom sretao, od celog tog besnila koje me je obuzelo. Danas smo moja deca i ja još jači. Te dve godine sam potpuno odustao od svih poslovnih obaveza. Spavali smo zajedno, ujutru sam ih vozio u školu, sačekivao, trening, domaći i opet spavamo zajedno, i tako dve godine. Tu smo svi očvrsnuli, sbližili se, i mislim da smo se zalečili. Bio sam kao puška te dve godine, znam da sam prema nekim ljudima bio ohol. Tada sam shvatio šta znači kad se naglašavaju sedam, 40 dana, godinu dana… Od tada ništa više nije isto. Ali opet imam sreću, pa mi je život doneo novog životnog saputnika, moju Ivanu. „Bog mi uzeo, bog mi dao”. Opet sam negde privilegovan, zaista…

Da li sada imate više empatije prema samohranim očevima, o kojima se baš i ne govori u Srbiji, ali postoji nezanemarljiv broj?

Uvek sam imao izraženu empatiju prema ljudima generalno. Baš pre neki dan, jedan stariji golman, u razgovoru mi kaže “ne sećaš se ti mene iz tog perioda”. A ja ga podsetim da smo se sreli svojevremeno na aerodromu u Istanbulu, kada su mu ukrali dve hiljade evra, i pitao me je da li vredi da ih tuži ili ne. To me je tako pogodilo, da sam dvadeset dana bio pod utiskom, iako ga nisam dobro poznavao. I sad kad sam mu rekao, nije mogao da veruje da se sećam. To je, ako si iskren duboko, ako saosećaš, sećaš se osećaja, a ne uvek toga šta si pričao. Imam empatiju i boli me nesreća ljudi, čak bude mi nekad do te mere da ne mogu da se oporavim. Čak i previše isticanje toga može da podgreje egocentrizam.

Kako se najbolji, ključni čovek u ekipi, nosi sa egom?

To je jako zanimljivo pitanje, posebno u razvoju jednog sportiste. Tu sam imao veliku dilemu pa sam se konsultovao sa nekim psiholozima, psihoterapeutima i duhovnicima. Jer, mala količina ega je potrebna ako hoćeš da budeš uspešan u profesionalnom sportu, gde se igra na pobedu, gde ti vade grkljan da ne daš gol. Tu treba malo surovosti i egocentrizma. Moraš da učiš decu da budu malo i to. Moraš da ih pripremiš za Tajsona, ako ih već ubacuješ u ring kod Tajsona, a to se sve kosi s mojim privatnim razmišljanjem da treba da budemo blagodetni, dobri. A onda sam shvatio da je to životni paradoks – treba decu da učiš da budu egocentričnu, da bi te instrumente odbacili kad prestanu da igraju. To je bolno, to je ta Olimpijada u Atlanti i period posle.