GROBARI PIŠU: Saša Ilić-Čovek sa kojim je slika lična karta

Tekst poslao NIKOLA ZDRAVKOVIĆ, novinar iz Skoplja.Naš sajt ga prenosi u celosti

Pre nekih mesec dana, na Pravnom sam fakultetu u Skoplju držao predavanje o povezanosti novinarstva i javnog govora. I jedno je od pitanja publike, kao i uvek, bilo o tremi. Udara li te, koliko traje, kako se spravljaš?
Pošto si čovek a ne nekakva kamenčina, ne možeš da nemaš tremu. Mora te “roknuti” bar na minut, u bar jednoj prilici. Otvaram foldere po glavi. Bilo je tu mali milion prilika za tremu. Što privatnih, što profesionalnih. Novinarstvom se bavim već 10 godina. Intervjuisao sam predsednike, premijere, svakojake ministarske lobanje, direktorčiće, kojekakve budže, doajene umetnosti, sportske zvezde… u studiju su mi sedeli nepredvidivi i čudni likovi. A između svega toga, uradio sam preko 400 živih uključenja. Jedna prava ludnica.
Iza sebe imam i dve pobede na takmičenju u besedništvu na Pravnom u Skoplju, dva besednička gostovanja na Pravnom u Beogradu, i jedno na moskovskom univerzitetu Lomonosov. Bilo je i tu svakakvih pred kojima sam govorio… i privatno je bilo adrenalinskih situacija. Porodična natezanja, dvominutni razgovori sa devojkama (od ta ti dva minuta zavisi sve dalje), ubeđivanja… jedno šarenilo, sačuvaj Bože.
Pre nego me neko shvati pogrešno – ništa od navedenog nije napisano da bih se hvalio, već da bude shvaćena težina onoga što sledi.
Bilo je tu kraćih i dužih trema. Ali nijedna, NIJEDNA kao ona kada sam pre 3 meseca upoznao Sašu Ilića. Naš večiti kapiten. Čovek zbog koga ti broj 22 nikada neće ići uz drugo prezime osim Ilić, makar među tim ostalima bio i Kaka. Čovek čiji je poster iz Tempa na centralnom zidu sobe i čija je sličica u novčaniku zajedno sa ćaletom, kevom i burazerom. Kada se 96-te pojavio, još nisam bio krenuo ni u prvi razred. Ja sam već deceniju zaposlen, a Sale je još uvek tu.
Danas puni 41. To me protiv moje volje neumoljivo podseća da će uskoro neko drugi poneti kapitensku traku. Kažu neki, već od sledeće sezone…
E taj je Sale jedan od onih likova za koje imaš bar 300 scenarija šta ćeš im reći i kako ćeš se ponašati kada ih upoznaš… i na kraju ispadneš klinac iz vrtića kada ga prvu put “posade” pored Deda Mraza. Tako je i meni bilo sa Saletom. Oktobar, Partizan igra prijateljsku u Sivcu. Sam Bog je hteo da ja taj vikend budem kod rodbine baš u Sivcu. Prve dve pomisli – moram uraditi reportažu, i moram konačno upoznati Saleta. Dva dana unapred sam znao, i opet sam “uprskao”.
Utakmica je prošla, a ja sam bio pozvan da u restoranu popijem piće sa igračima. Bilo mi je glupo da prvi ulazim, pa sam na ulazu čekao… Enake, Ostojić, Valijente, Nikolić… prolazili su jedan po jedan. I onda pravo niotkuda – Sale. Sale Ilić, čoveče. Sale Kapiten. Sale Deda Mraz. Odsekao sam se. Klipan od 28 godina.
“Sale… može slika?”. Toliko sam uspeo izustiti. Čak mi i sad ovaj tekst izgleda preskroman, nedorečen.
Saša Ilić. Čovek sa kojim je slika lična karta, i za čiju ću penziju trebati organizovati jednu psihološku kafanu gde će biti pozvani drugovi Interaši, Juventini, Livepulci, Milanezi… oni koji su “preživeli” Zanetija, Del Pjera, Džerarda, Maldinija… da mi otkriju kako nastaviš dalje kada omiljeni broj više ne ide uz omiljeno prezime, i kada se kapitenska traka odomaći na nekoj drugoj ruci…