Godinu dana sa Miloševićem na klupi: Partizan brži, efikasniji i bogatiji! A to još nije dovoljno…

Dug i težak put je pred nama. Pesimističke reči. Kako da bude drugačije, kad je Partizan igrao traljavo, teturao se, izgubio 0:1 (Ivan Đorić matirao Vladimira Stojkovića), nije iskoristio jedanaesterac (Nikola Petrović ukrotio udarac Rikarda Gomeša), pao na četvrto mesto superligaške tabele, visila mu licenca za učešće u Evropi, Grobari terali novog trenera posle 20 minuta…

Tačno godinu dana posle debija u Kruševcu Savo Milošević raspolaže argumentima, mirne duše može da kaže kako je uspeo da pomeri Parni valjak iz blata, uprkos početnom negodovanju stručne javnosti, podozrenju većine medija i otvorenom frontu sa navijačima. S ove vremenske distance deluje kako je gostovanje Napretku 31. marta 2019. bilo selektivnog karaktera i da mu je prva utakmice u ulozi šefa stručnog štaba, u životu, donela više dobrog nego lošeg, iako bi se na osnovu rezultata činilo drugačije.

Danas o Savu Miloševiću kolege treneri govore s pijatetom, bivši prvotimci kluba iz Humske hvale njegov stil, mediji ga poštuju, a fanovi kao da su se ugrizli za jezik, pa ne samo da dolaze na Partizanove utakmice u većem broju nego ranije, nego uglavnom i aplaudiraju nekadašnjem golgeteru reprezentativnog kalibra.

S razlogom, jer ih je Milošević uverio delima. Odbranio je Kup Srbije, plasirao se u grupnu fazu Lige Evrope, u mečevima sa AZ Alkmarom, Astanom i Mančester junajtedom insistirao na napadačkom i brzom fudbalu, posle poraza u prvom izdržao naredna tri okršaja sa Crvenom zvezdom bez primljenog gola, uz dve pristalicama i te kako mile pobede…

Pokazao da su mu procene ispravne: jedini je od poslednje trojice trenera verovao Sejdubi Sumi, poverivši Gvinejcu ključeve igre Partizana, ucrtao na fudbalsku mapu Evrope Umara Sadika iako Nigerijac u Romi i Rendžersu nije mogao da opepeli, vratio sa margina Bojana Ostojića i promovisao ga u komandanta odbrane, stisnuo petlju da precrta čak deset igrača po okončanju prethodne sezone, a onda demonstrirao da ga ne jede sujeta, jer je u takmičarski pogon vratio Slobodana Uroševića, iako čak ni na pripremama u Sloveniji nije ozbiljno računao na levog beka.

Ujedno: nije se libio da ukaže šasnu talentima iz škole, pre svih Filipu Stevanoviću i Lazaru Pavloviću, nastavi razvoj Strahinje Pavlovića započet u vreme Bate Mirkovića i od njega napravi štopera vrednog 10.000.000 evra. Tim novcem, uz više od 5.000.000 evra zarađenih od UEFA, osigurao je klubu miran život kluba u prvoj polovini ove godine, što tek dobija na značaju ovih dana usled krize izazvane pandemijom virusa korona.

Paralelno sa ekonomskim i sportskim rezultatima, promenio je filozofiju Partizana. Vratio je korenima. Od negledljivih utakmica pod komandom Đukića i Mirkovića stvorio je Partizan koji napada, igra na gol-više i najefikasniji je tim Superlige (59 pogodaka u odnosu na samo 39 na istoj tački lane). Kakvu je promenu izvršio može se zaključiti na osnovu podatka da su samo dvojica igrača iz prvih 11 u Kruševcu pre godinu dana zadržala mesto u timu koji je najčešće igrao u sezoni pre prekida (golman Stojković i štoper Ostojić).

U međuvremenu, Vulićević je završio karijeru, Valijente otišao u Sporting iz Hihona, N. G. Miletić se preselio u Poljsku, Tošić u Kinu, Rikardo u Ujedinjene Arapske Emirate, Nikolić na drugu pozajmicu (Spartak), Pantić čak nema klub, Smiljanić je u drugom planu, a Šćekić se bori za mesto startera i ipak je treći izbor posle Saše Zdjelara i Bibarsa Natha na mestu zadnjeg veznog. Još nešto: baš Zdjear, koji je 31. marta 2019. ceo meč presedeo na klupi danas je jedan od Milošević najčvršćih oslonaca, igrač sa najviše provedenih minuta na terenu za vreme mandata aktuelnog šefa struke (4.288).

Jeste Savo Milošević ubrzao Parni valjak, ali to još nije dovoljno da bi ugrozio Crvenu zvezdu, jer se ipak titule računaju, čak je i sam trener rekao da mu je Superliga bitnija od Lige Evrope. Na tabeli zaostaje 11 koraka za liderom i to je, između ostalog, „zasluga“ Partizana, pošto nije bio konstantan, gubio je bodove tamo gde nije smeo (kod kuće protiv Voždovca i Napretka, u Lučanima i na Banovom brdu). Što se može pripisati neiskustvu i greškama u koracima, jer mu je ovo ipak prvi posao u životu i prirodno je da uči, samo što je ta cena negde visoka.

Plaćajući je, Milošević se već dvaput opraštao od titule (posle remija sa TSC-om u Humskoj i poraza od Voždovca), govorio o nejednakom tretmanu, upoređivao Partizan sa pastorčadima, žalio se na kasno sletanje aviona u Beograd posle dva evropska gostovanja, nije se pojavio na konferenciji za medije posle neuspeha protiv Čukaričkog, nekoliko puta se šuškalo da je hteo da digne ruke od sve… I to su lekcije koje se u hodu savladavaju, jer ovaj posao „melje“, izbaci čoveka iz cipela, utiče i na njegovo ponašanje do te mere da nikad ne bi u normalnim okolnositma uradio ili izgovorio ono što jeste vruće glave na klupi Partizana. Kao što su dva napuštanja terena na pripremnim utakmicama. U najmanju ruku ne baš pohvalne scene.

Možda je baš zato Savu Miloševiću potreban čovek koji će da ga rastereti. Sadašnji trener je i šef stručnog štaba i sportski direktor. Ovo drugo crpi ogromnu energiju i odvlači pažnju, potencijalno sprečava da se maksimalno posveti terenu. Da bi mogao da ostvari cilj. Jer:
„Imam ambiciju da za pet, šest godina vodim neki od 15,20 najvećih evropskih klubova. I sad mi se, na takvu konstataciju, ljudi smeju. Ako to ne postignem – ništa nisam uradio“.

Tekst preuzet sa portala Mozzart sport

(FOTO: Star sport)