Đukić VS Nikolić – kakav fudbal da očekujemo?

Potpuno drugačiji jedan od drugog.

Sudar Partizana i Videotona nije isključivo bitka za evropsku jeseni i zgrtanje dodatnih 2.600.000 evra nagrade UEFA, nije to samo ni prilika za afirmaciju igrača kako se u kolokvijalnim razgovorima potencira, nije ni ono „dobro je to za srpski/mađarski“ fudbal. Ovo je, između ostalog, prilika da vidimo dva suprotstavljena trenerska koncepta oličena u idejama Miroslava Đukića Marka Nikolića.

I odmah da razjasnimo – iako jesu različiti – pogrešno bi bilo aktuelnog stratega crno-belih doživljavati kao trenera koji zanemaruje značaj odbrane (i sam je rekao da ona u modernom fudbalu potiče od ofanzivaca, sposobnih da „rade“ za ekipu), kao što bi bilo nepravdeno doskorašnjeg šefa struke tima iz Humske stavljati pod obavezno u kalupe defanzivne taktike (nije li to dokazao i u Videotonu, s kojim je svakom rivalu ove sezone dao makar po gol).

Opet, na osnovu onoga što je viđeno u dosadašnjem njihovom opusu, vidimo da im je način dolaska do cilja (a to je za svakog trenera pobeda) različit.

Đukić insistira na posedu lopte, koji je uglavnom posledica visokog presinga, zatim dugoj razmeni pasova i fudbalu nadasve lepim za oko. Čak i efikasnim. Možda se Grobari nerviraju zbog neuobičajenog broja primljenih golova (deset na devet utakmica), ali je isto tako jasno da napad može da nadmudri svaku odbranu, bilo da je preko puta Mačva ili Olimpijakos (16 datih golova u dosadašnjem toku sezone). Ispao je od objektivno jačeg šampiona Grčke, ali zar celokupna sportska javnost nije pričala kako je impresionirana tim novim stilom, s Đukićem na čelu, gde je lopta često na polovini protivnika?

Partizan sa Đukićem na klupi nijedan meč dosad nije počeo u istom sastavu, što sugeriše da je povratnik na trenersku stolicu zagovornik rotacionog sistema u kome svim raspoloživim resursma daje šansu i drži ih „budnim“. Tako se došlo i do raznovrsnosti u kojoj Partizan već ima sedam različitih strelaca za razliku od minule sezone kad su ekipu mahom vukli pogoci Đurđevića i Leonarda.

Jedan od utisaka koji ostaje posle malo više od mesec dana takmičarskog fudbala jeste da ovaj Partizan još upija njegove zamisli sticane tokom decenijskog boravka u Španiji i da će mu biti potrebno vreme da zaliči na onaj tim iz drugih šest meseci prvog mandata. Mada je na dobrom putu.

Na drugoj stani je Marko Nikolić. Dokazao se kao vrstan takmičar. Pa i taktičar. Njegov Partizan možda nije bio vickast na terenu, ali je znao da izvuče maksimum iz okolnosti koje mu nisu išle na ruku. Prvo i osnovno, zato što dosta polaže na disciplinu u igri, na obezbeđenju svog gola i na nekoj vrsti ratničkog fudbala, u kome mrežu rivala trese u poslednjih desetak minuta utakmica, a ima i ono što treneri nazivaju “plan B”. Što govori i o fizičkoj i mentalnoj snazi ekipe i nameri da se nešto menja na samom terenu.

Nikolić je davno shvatio da je „njegovo veličanstvo rezultat“ ono što čuva trenera i to je princip kog se držao od Rada, preko Partizana, Olimpije, a pogotovo u drugom mandatu u Humskoj kad je osvojio duplu krunu zahvaljujući seriji od 37 mečeva bez poraza.

Kod Nikolića se teško ulazi u tim, ali još teže iz njega ispada. Osim ako nisu u pitanju povrede ili suspenzije, 38-godišnji stručnjak je uglavnom veran početnom izboru i to poverenje ume da bude vetar u leđa igračima i ako im nekad ne ide. Plus, značajan segment njegovog trenerskog stila posvećen je prekidima. U odbrani se podrazumevaju, ali treba znati da su crno-beli prošle sezone 28 puta matirali rivale posle prekida. U Videtonu je za njihovo izvođenje zadužen Danko Lazović, čovek od Nikolićevog poverenja.

Interesantno je da i Miroslav Đukić Marko Nikolić u biografiji imaju po jedno učeće u grupnoj fazi Lige Evrope. Nekadašnji selektor reprezentacije je glatko prošao grupu vodeći Valensiju u sezoni 2013/2014. (četiri pobede, remi, poraz), dok je sadašnji strateg Mađara vozio Parni valjak na jesenjim utakmicama u UEFA takmičenju 2014/2015. (dva remija, četiri poraza). Uz napomenu da su po jednom bili na dobrom putu: Đukić 2007. kad ga je izbacila UEFA uprkos opšte prihvaćenom mišljenju da je Partizan tad igra najatraktivniji fudbal u poslednoj deceniji, a Nikolić na klupi Vojvodine 2013, kad je redom eliminisao Hiberijans, Honved i Bursu, da bi ispao od Šerifa na poslednjoj stepenici.

Ono što se, sagledavajući samo utakmice na međunarodnoj sceni, može primetiti jeste da su obojica bolje rezultate beležili u gostima. Na primer, Đukić je razmontirao Zrinjski (6:1), a sa Slepim miševima tukao Kubanj u Krasnodaru (2:0), Sent Galen u Švajcarskoj (3:2) i Svonsi u Velsu (1:0), a Nikolić umeo da očita lekciju Honvedu u Budimpešti (3:1), Bursi u Turskoj (3:0), Nefčiju u Bakuku (2:1), pa i da ovde omraženom Ludogorecu odoli u Razgradu (0:0).

Miroslav Đukić voli da napada, Marko Nikolićzna da se brani. Jedina je šteta što neće biti gledalaca da uživaju u njihovom nadmetanju, da na licu mesta procene kakav im se fudbal više dopada.

I, da li je sve do prikaza i(li) rezultata…