“Da volim crno-bele, ponosno kažem svima…”

Slušam treći album Grupe JNA. “U zgradi, na poslu crna ovca sam, ne vole me komšije, ni kolege baš, svi se pitaju, da l’ sam normalan, što bodrim ga i protiv Lučana. I zato, nemoj brinuti za nas, na sve te stvari mi smo davno navikli…”

Pronalazim se u pesmi. Krenimo redom.

U ponedeljak oko 2 popodne sam došao s posla, završavam neodložne obaveze, jedva nešto pojedem i pravac Beograd. U pola pet smo već u kolima, nižu se dobro poznata mesta i predeli. Divčibare, Mionica, Bogovađa, Lazarevac, Stepojevac, Beograd. Svaku krivinu, svaki delić puta, posle godina i godina odlazaka na utakmice, znam napamet. Tih 155 km od Požege do Hale Pionir smo prešli tačno onako kako sam očekivao. Onda sledi procedura oko preuzimanja ulaznica, guranje na ulazu, i tačno u pola osam, eto me u dvorani, svoj na svome. Dobro poznat ambijent, dobro poznata lica, navijačke zastave, loše osvetljenje i vrućina. Sa razglasa se ređaju navijačke pesme, a ja posmatram ljude oko sebe. Zaključujem da nam vreme ne može ništa, u smislu da u kojoj god životnoj dobi bili, ta pasija prema Partizanovim utakmicama ne prestaje.

Onda gledam momke koji sada aktivno navijaju, grupaciju na popularnoj  “Terasici”, u kojoj ima dosta mojih Požežana. Mnogi od njih nisu bili rođeni kada sam ja pošao na fakultet. Verovatno mi nije više mesto na ovakvim događajima, ali to je jače od mene. Onda, dežavi, izlaze gosti na zagrevanje, pa se čuju zaglušujući zvižduci, pa izlaze naši, uz frenetično odobravanje, pokliče podrške. Shvatam da se u tim momentima ponašam isto kao pre 20 godina, emocije uopšte ne blede, to nešto što me veže za Partizan je neizbrisivo.

Utakmica teče svojim tokom, gubimo. Na poluvremenu menjam lokaciju, prelazim na drugi kraj hale, “zbog malera”. Ovaj moj taktički potez 🙂 ne daje rezultat. Gledam, uživam, navijam, dajem podršku crno – belima. Mnogo mi je lepo. Onda se pitam, da li je normalno što mi je ovako lepo? Šta je to što mi se toliko sviđa na Partizanovim utakmicama? Nemam odgovor na ovo pitanje.

U međuvremenu, za mene uobičajan potez, 156. po redu autogram od Saše Pavlovića, ovog puta na majici,  i 187. fotografija s njim 🙂 Ovog čoveka sam mnogo zavoleo. Mi navijači obično najviše volimo najbolje igrače. Sa Sašom je drugačije, on je jedan od nas. Odavno sam u njemu prepoznao tu navijačku strast i ljubav prema Partizanu koju i mi navijači imamo. Zbog toga mi je omiljeni igrač.

Onda sledi “I kad gubiš ja ti pevam”, izvlačenje iz beogradske gužve, večera ” Kod Braca” i povratak u Požegu oko pola četiri ujutru. U pola sedam zvoni sat, čeka me novi radni dan. Ustajem, potpuno odmoran, ispunjen, zadovoljan. Bio sam u Hali Pionir, gledao Partizan, šta više tražiti od života? Već u glavi kalkulišem kada je sledeća prilika za odlazak na utakmicu.

Ovo pišem zbog svih nas marginalaca od Subotice do Leskovca, koji delimo ovu istu pasiju, koja verovatno većini ljudi nije razumljiva . “Da volim crno – bele, ponosno kažem svima…” Da, zaista ih volim.