CRNO-BELA NOSTALGIJA:Markus on the road: kako je Saksonac prigrlio crno-belu ideologiju (2)

Tekst preuzet sa blog-sajta CRNO-BELA NOSTALGIJA

Posle prvog dela intervjua sa Markusom Štapkeom, sledi i drugi.

– Tvoja strast za fudbalom se zatim pretvorila u hobi – počeo si da fotografišeš fudbalske utakmice, preciznije, u početku samo navijače. Kako je sve to počelo? 

– Na moju sramotu, to se pre svega desilo zbog toga što su moje mogućnosti u podržavanju kluba kroz navijanje bile vrlo skromne. Nikad mi nije išlo da celu utakmicu držim ruke gore, da pevam, pa sam rešio da budem korisniji u drugom aspektu navijačkog sektora. Nikad sebe nisam smatrao ultrasom, zbog veličine naše lokalne ultra scene, gde smo svi oduvek bili zajedno. Ja sam samo shvatio način na koji oni razmišljaju. Kao što sam već rekao, provodili smo sate i sate u bojenju koreografija, kako bismo ostavili vizuelni utisak na ostatak stadiona, pa i dalje od toga (pozdrav internetu!). Ultras kultura je, u stvari, oduvek bila vrsta sopstvenog marketinga, gde sebe predstavljamo kao nekakve otpadnike koji ne poštuju zakon, autoritete, niti mejnstrim kulturu, pa usled toga su se pojavljivale veoma čvrste veze između ljudi uključenih u ultras pokret, nešto kao mentalitet bande. Prolazite zajedno kroz dobro i loše, neprijatelji su vam jasno označeni, tu je kodeks ponašanja, mnogo toga sa čim se identifikujete, tako da uživate dok duboko ronite u tom subkulturnom mehuru. Za mnoge klince to predstavlja potrebu da negde pripadaju, dok polako prelaze u punoletstvo – srećom, ja tamo nikad neću stići, hahaha. Pored povremene pomoći oko ideja u vezi materijala potrebnog za koreografije, momci iz Red Kaosa, naše lokalne ultras grupe, imali su potrebu za dobrovoljcima koji će slikati sve te predstave, izdanja, koreografije, kako bi ih sačuvali za večnost, ali naravno, i za potrebe virtuelnog sveta. Ja sam bio taj. Uz izvore finansija koji su postajali bolji od kako sam se zaposlio, mogao sam da investiram u pravu foto-opremu, jer na startu je to bilo toliko amaterski koliko amaterski može da bude. Onda je klub shvatio da taj mladi idiot slika sve vreme, pa u vreme kad je neka bagra došla na čelo našeg nestabilnog kluba, pitali su me da li je izvodljivo da malo manje slikam navijače a malo više da forsiram krupne kadrove igrača našeg gubitničkog kluba. Radio sam i jedno i drugo neko vreme, i svi su bili zadovoljni. 

  Ovde bih napomenuo da fanzinaška kultura ima jako uporište u Cvikauu. Jedan moj prijatelj, takođe osnivač Red Kaosa, kojeg smatram za našeg jedinog priznatog vođu navijača, počeo je sa svojim izveštajima sa putovanja po Poljskoj. Ta zemlja je u devedesetim bila prava Meka za sve vrste akcijanja u vezi fudbalskih utakmica, a to se na neki način produžilo i na sadašnjost. On je posedovao živopisnu veštinu pisanja, ljudi su to voleli da čitaju njegove tekstove koji su bili začinjeni njegovim velikim znanjem o ultras kulturi, koje možeš da imaš samo ako si deo navijača. Sve to je iz hobija preraslo u ozbiljan projekat pod imenom “Blickfang Ultra”, koji se pojavio na tržištu. Zajedno smo putovali dvadeset godina, a ja sam s radošću podržavao njegov rad slikajući fotografije po mestima koje smo obilazili. Naravno, i neki materijali snimljeni na našim utakmicama u Cvikauu takođe su našli mesta u magazinu. I najzad, postoji još jedan aspekt koji me je terao da pravim što više slika: memorija svih nas je prolazna. Bila bi tragedija da slučajno zaboravimo sva ta mesta, stvari i događaje doživljene sa svim tim ljudima s kojima sam delio radost putovanja. Tako da sve to čuvam u kameri, a posle i na hard disku.

– Kamera te je vodila širom Nemačke, Evrope i sveta. Koje su najbizarnije destinacije na kojima si bio? 

– Ako pričamo o bizarnim mestima, ništa ne može da zaseni slavu toaleta ispod južne tribine na JNA. Siguran sam da bi neki naučnici tamo pronašli bakterije za koje se veruje da su u ostatku sveta uništene vekovima unazad, hahaha. Ozbiljno, ono je pakleno sjebano mesto. Moj prijatelj Bendžamin, iskreni “grobar” u srcu, koji je uz mene najaktivniji posetilac Partizanovih utakmica iz Cvikaua, uvek zbija šale u gradu sa starijim “grobarima” o tome kako je rizično po život ići tamo,  da se neki nisu ni vratili iz tog toaleta, da su tamo dinosaurusi opstali, a ja sam siguran da niko od tih prdonja I foteljaša iz UEFA nikada nije posetio to mesto tokom redovnih inspekcija. 

  Pored toga, osećam velike simpatije prema planini Kavkaz I toj mešavini ljudi poput pazla. Te otcepljene republike, kao Abhazija, Nagorno-Karabah ili Južna Osetija, su zaista fascinantna mesta. Zbog svoje udaljenosti i nejasnog statusa pred međunarodnom zajednicom, one su zamrznute u vremenu. Od devedesetih tamo je sve stalo, ili još realnije, sve još više propada. Usled loše ekonomije, ta mesta nisu nimalo laka za život. Ali neki ljudi i dalje tamo žive, drže se, u toj “pat situaciji” brojnih geopolitičkih interesa. Tokom moje druge posete Abhaziji, gledao sam dve utakmice regionalnog šampionata. Prva je bila u nekom vrlo udaljenom gradu u brdima, blizu nepostojeće granice sa Gruzijom. Grad je bio naseljen, ali svakako da je pamtio bolja vremena tokom sovjetske ere, kada je rudarstvo bilo u ekspanziji. Pejzaž je bio nadrealan, kiša je rominjala, bilo je maglovito, svuda je tiho, sve dok buku ne počnu da prave neke ptice ili dok neka žena nalik Babuški ne prospe po ulici vodu kojom je prala stepenište, mršavi psi i mačke se šunjaju okolo, a zelena šuma okružuje sve živo… a onda se najzad pojavljuje minibus sa gostujućom ekipom. Stadion je skroz sjeban, nema se para za investicije, jedino preko leta dolaze ruski turisti na plaže blizu Sukumija. Čitava liga se oslanja na trojicu sudija,pa se svako kolo igra u nekoliko dana, kako bi ta tri momka uspela da sude sve mečeve. 

  Imao sam priliku da se vozim nazad do lokalne prestonice posle utakmice, pošto nikakav javni prevoz nije postojao i tokom tog puta započeo sam komunikaciju sa nekima od igrača, vežbajući svoj jezivi samouki ruski bez gramatike: bili su to lokalni Abhazi i gastarbajteri iz drugih bivših sovjetskih republika. Nisam mogao da kažem svoje mišljenje jednom od tih momaka, koji je sebe video na putu ka fudbalskim zvezdama, u nekoj jačoj ligi. Bilo mi je to jako tužno. Taj momak je ponikao u Dinamu iz Stavropolja, u južnoj Rusiji,taj grad je poznat kao rodno mesto Gorbačova, Nemcima tako omiljenog. Elem, taj dvadesetogodišnjak je živeo u iluziji da će, pošto nije uspeo da uđe u tim Dinama koji se takmičio u trećoj ligi Rusije, upravo preko tog kluba iz Abhazije kojem je bio pozajmljen (a čijeg se imena ni ne sećam), da nađe put do zvezda . Majko moja, uvek razmišljam o tom jadnom momku. 

Dalje, delovi Kavkaza su vrlo lepi, bez obzira jesu li na jugu ili severu. Planine na severu i dalje uživaju negativan publicitet zbog ratova u Čečeniji koji su uništili najveći deo turističke slave stečene pod vlašću „crvenih“. Danas, ja smatram sve te ljude kao svoje prijatelje, bez obzira iz koje su republike, svi su oni vrlo gostoljubivi i prijateljski nastrojeni, spremni da urade sve što je u njihovoj moći da ti boravak učine izuzetnim. I jedna koincidencija – tokom moje treće ili četvrte posete čečenskoj prestonici Groznom, ugostio me je momak po imenu Abdulah, koji je samo nekoliko meseci pre mene imao svog prvog gosta iz Srbije – partizanovca Dragana Šibalića, biciklistu iz Kraljeva! 

– Dolazimo najzad do Partizana. Tvoja veza s našim klubom I posvećenost njemu je očigledna. Često dolaziš u Srbiju da gledaš Partizan, bez obzira da li se igra derbi ili Partizan gostuje u Bačkoj Palanci. Neizbežno pitanje je – zašto Partizan, kada i kako je to počelo? Zašto ne Crvena zvezda, na kraju, oni dele iste boje sa tvojim Cvkauom? 

– Sve je počelo 2001. Ns nekoliko klinaca je gledalo utakmicu ženskih timova na pomoćnom terenu Stadiona Bruno Plahe, koji je dom jedinog istorijski bitnog kluba iz Lajpciga, Lokomotive. Kvalitet meča nas nije baš zaokupio pa smo pričali o predstojećim utakmicama u evropskim kupovima. Jedan susret se posebno izdvajao od ostalih: Rapid Beč – Partizan Beograd! Jedan od momaka je bio dovoljno naivan da objavi da je njegov auto na raspolaganju za odlazak na ovu utakmicu. Bilo je još jedno slobodno mesto u tom crvenom Renou Klio, i iako nisam ni očekivao da će ta čast biti ukazana meni, jer nisam bio nešto posebno blizak tim momcima u to vreme, oni su me pozvali da im se pridružim. Stigli smo dosta pre utakmice, parkirali kola i šetali po Huteldorfu, kraju gde se nalazi Rapidov stadion. Nisam imao puno informacija o protivnicima, osim da Rapidovi navijači važe za vrlo respektabilne i na tribinama i van njih. Iznenada, pojavljuje se konvoj razjebanih autobusa, neki od njih jedva da su bili u voznom stanju, ali „grobari“ su uspeli da stignu do Beča. Imajte na umu da sam ja tada bio idiot sa tek 21 godinom, koji dolazi iz zapadne zemlje. Odjednom mi se pred očima ukazao ljudski „parni valjak“, koji je okupirao čitavo to mesto, ne razmišljajući ni sekunde da su tu u blizini navijači domaće ekipe, sa zloglasnom reputacijom. Ti duboki glasovi, taj neobičan jezik, taj potpuno drugačiji stil odevanja, sve je to ostavilo jak utisak na mene. Utakmica, sama po sebi, vrlo lagana za Rapid, pobeda od 5-1, trenirao ih je Lotar Mateus. Ali „grobari“ nisu nešto puno obraćali pažnju, pevali su sve vreme dok ih je lokalna publika zasipala psovkama. Iste noći vraćamo se za Saksoniju i meni je bilo jasno: moram da saznam ko su ovi varvari! Internet je tada još bio u povoju, ali je Partizan još tada imao svoj sajt sa reklamom “Verano Motors” i ostalim zabavnim grafikama. Samo sam mogao da nagađam šta sve tamo piše, Gugl prevodilac nije postojao. Ali, zaluđenik kakav jesam, počeo sam da kopam po statistici, ugledao sam face Zečevića i Bjekovića po prvi put, a na nekom drugom sajtu sam video sliku južne tribine na utakmici protiv Rapida u Beogradu, dve nedelje ranije: jug je podigao parolu “Bush – Bin Laden 0-1“, samo nekoliko dana pošto su se avioni zakucali u Svetski trgovinski centar! Kako je neko mogao tako nešto da uradi par dana posle te tragedije? Bila je to maksimalna provokacija, šokantna ali u isto vreme i impresivna za mene kao mladića ispred ekrana. Želeo sam da istražujem dublje kako bih razumeo pozadinu i razloge za to, i znao sam – moram da posetim Jugoslaviju što pre! 

  Prva moja poseta bila je za 119. „večiti derbi“, u oktobru 2002, bilo je 2-2 pred oko 20.000 navijača. Dolazak u važu zemlju nije tada bio lagan kao danas, došli smo mojim kolima, zeleni Pežo 106 sa velikim grbom FSV Cvikaua na zadnjem staklu, nas četvorica unutra. Došli smo iz pravca Hrvatske, trebalo nam je specijalno osiguranje jer zeleni karton nije tada važio u Jugoslaviji. Pa smo onda morali da regulišemo i vizu koja je koštala 7-8 evra, pa smo morali da razmenimo sve pare još na granici jer su banke bile zatvorene tokom vikenda. Još uvek pamtim miris nekvalitetnog benzina iz tih dana, kad god se približim Beogradu. Zagađenje vazduha je bilo veliko, a lepota Geneksove kule i solitera na Novom Beogradu je u startu impresionirala mladu osobu poput mene. Tokom godina, utisci koje sam sticao, zajedno sa drugarima koji su svi manje ili više privrženi Partizanu i srpskom načinu života, samo su se množili. Prvo su to bili samo derbi mečevi, onda poželiš da vidiš i ostale stadione, a onda zašto ne bi došao i na neku evropsku utakmicu. Bili smo turisti, nikog nismo znali u Beogradu, i dugo smo bili izdvojeni od ostalih ljudi. Tek 2008, kad sam prvi put posetio Rusiju, u kojoj me je ugostio moj dragi prijatelj Juri, upoznao sam njegovog kolegu iz „Ultras Life Magazina“ – gospodina Dejana Vladovića. Većini vas on je poznat po fanzinu „Daj gol“, kao i po tome da je jedan od osnivača Južnog fronta. On je bio prvi koji mi je dao detaljan uvid u „grobarski“ pokret, preko informacija koje nisu bile plod internet pretrage raznih sumnjivih izvora. Ostali smo prijatelji do danas, a Dejan, Juri i još neki ljudi oko njih su me podržali u jednom vrlo tamnom periodu mog života, pre nekoliko godina, kada me je nebriga o sebi i svom zdravlju dovela blizu ivice provalije. Ja ću im to večno pamtiti! 

  Pitao si me zašto se nisam odlučio za Zvezdu, tim pre jer nosi iste boje kao moj FSV Cvikau. Nekoliko je razloga za to: od dva beogradska kluba, Partizan je bio taj koji je prvi ušao u moj život, činjenica. Takođe, ne volim da budem uz nešto što je očigledan izbor, ne volim da stojim uz nešto što je mejnstrim. Kada sam počeo da dolazim na Partizanove mečeve, Partizan je uglavnom gubio u derbiju iako je tih godina osvajao titule prvaka. Remi je bio maksimum, dugo sam čekao na prvu pobedu. Ali, vremenom sam shvatio da su bol, patnja i teškoće nešto u čemu “grobari” skoro da uživaju, pa sam ja to samo nastavio. Zatim, mnogo više mi se tada svidelo često odsustvo organizacije na jugu, za razliku od drila i reda na severnoj tribini, samo par stotina metara niz ulicu. S “grobarima” nikad nije dosadno, haos je konstanta. 

– Često si obučen u dres Partizana, imaš na nozi čak i istetoviran Partizanov grb. Da li su u Srbiji šokirani kada vide sve to, znajući da nemaš nikakve porodične veze sa Srbijom? 

– Ne bih rekao da su šokirani, za njih je to više kao nekakva misterija, jer jebote, zašto bi neko ko dolazi iz zemlje sa mnogo jačom ligom izabrao baš Partizan da za njega navija? Naravno, s vremena na vreme, pitaju me ljudi imam li bilo kakve porodične korene ovde, ali to nije slučaj. Obe moje bake su poreklom iz Saksonije, jedan deda je rođen u današnjoj Poljskoj, pored Baltika, a drugi je bio prava pruska krv, umro je prošle jeseni doživevši biblijsku starost od 97 godina, pošto je kao mladić preživeo Staljingrad. Neki me momci smatraju špijunom, ali to je u stvari jedna šala koju često ponavljaju, jer ne mogu da shvate da je Partizan jak razlog što ja posećujem Beograd tako često, hahaha.

  U vezi tatua, da, to takođe iznenađuje ljude, čak i neke moje drugove od davnina. Skoro pola večnosti sam razmišljao da se tetoviram. Ali, pošto sam kao dete u Istočnoj Nemačkoj često bio po bolnicama, dobio sam nebrojeno mnogo injekcija koje su me u jednom kratkom periodu čak vezale za kolica, sredinom osamdesetih. Zadobio sam strah od šprica, pa i danas ne volim da ga vidim. Ali, neke druge okolnosti dovele su me do tačke da pomislim da je vreme da se suočim sa nekim svojim glupim strahovima. Prvi put sam otišao u tatu studio kod bliskog prijatelja moje sestre koji mi je uradio prvi tatu – kultni omot albuma Henrija Rolinsa, “The End of Silence”. Mnogi ljudi sa tetovažama će ti reći sličnu priču. Ima neke istine u tome kad kažu da kad jednom počneš s tim, više ne meš da se zaustaviš. Stvari su krenule svojim tokom, pa su na mojoj desnoj natkolenici mesto našle neke stvari koje pokazuju moju ljubav prema PartizanuBeogradu, putovanjima, prirodi, muzici i umetnosti uopšte. Na primer, tu je jedna slika Matija Klarvajna koja se našla na albumu Majlsa Dejvisa “Bitches Brew” iz 1970, dok druge tetovaže predstavljaju arhitektonske gigante Beograda, kao što su Geneks kula i Hotel Moskva. Ja sam pravio kompoziciju svih radova, a tatu majstor je to lepo uobličio svojom veštinom. 

  Što se tiče dresova, moram nekad sa se nasmejem samom sebi, jer moj ormar je pun tih stvari. Nastavio sam da skupljam dresove i te navijačke majice kroz sve ove godine. To je kao navika nekog klinca, ali mislim da je to tpipično za svakog navijača. Poslednjih godina povećao se izbor kvalitetnih stvari, dok je početkom milenijuma najviše prodavano sranje od kvaliteta I dizajna, nimalo kreativno. Moram da priznam da još uvek imam svoju prvu majicu iz 2002, zvanični proizvod butika na severu JNA, sa parolom “Mnogo smo jaki”. Ta majica je dobila svaku bitku protiv veš – mašine i drugih agresora, izvanredan srpski kvalitet! Komšije i njihovi navijači su godinama bili miljama ispred kad su u pitanju proizvodi za navijače, ali su “grobari” smanjili taj jaz poslednjih godina, posebno od kako je Grobarski Treš Romantizampočeo da izlazi na tržište sa svojim majicama. Kreativan dizajn, odličan kvalitet, ja posebno tragam za tom vezom sa muzikom i subkulturom u njihovom dizajnu. 

  A nošenje Partizanovih zvančinih dresova u dalekim predelima kao što su putovanja u Tadžikistan blizu granice sa Avganistanom, ispunjava različite svrhe. Dresovi su prilično udobni za trbonju poput mene, posebno na suncu, ali istovremeno, dres s lakoćom ruši nevidljive granice između ljudi, jer većina njih je radoznala zašto neko ne nosi dres Ronalda ili Mesija. Onda to završi sa finom konverzacijom ljudi koji verovatno ne bi prišli jedan drugom da nije tog dresa koji im je privukao pažnju. Samim tim, dres Partizana je jedna vrsta multikulturalnog ledolomca. 

  –  Prošlog leta, ti si sa svojim drugovima učestvovao u jednoj pravoj avanturi. Kupili ste stari Audi i odlučili da krenete za Kazahstan, gde se očekivalo da će igrati Partizan protiv Irtiša iz Pavlodara. Ali, okolnosti su se promenile I poslale Partizan u Litvaniju. Ne štedi reči da opišeš vaš put od 12.000 kilometara… 

– Tokom fudbalske pauze i letnjih priprema, pažnja navijača se okreće ka dešavanjima u sedištu UEFA gde se žrebaju parovi za kvalifikacije Lige šampiona i Lige Evrope. Za mene i moje drugove to je vrh sezone jer tada dobijamo šansu da odemo u neki region u koji inače nikada ne bismo otišli,  da gledamo timove o kojima nismo ni sanjali, naročito u tim prvim fazama dok klubovi iz manjih federacija još uvek imaju priliku da budu prisutni u trci ka grupnoj fazi. Prošlog leta, kao i obično, sedeo sam u mojoj kancelariji u Lajpcigu, izigravajući visoko produktivnu figuru u kapitalističkoj šahovskoj igri, a u stvari sam, da se ne zezamo, pratio strim sa ceremonije žrebanja. Partizan je poslat u Crnu Goru, protiv Rudara iz Pljevalja, i pobednik tog meča išao je na pobednika meča Irtiš – Trakai. Bilo je jasno da nećemo imati puno problema da eliminišemo Rudar, pa smo pažnju usmerili na planiranje puta za naredno kolo. Pošto je kazahstanska liga ipak jača od bilo koje lige baltičkih zemalja, smatrao sam da će Irtiš da prođe dalje. Proverio sam odmah cene avionskih karata, grubo, oko 450 evra bila je povratna karta iz Berlina. Šaljem poruku drugu Bendžaminu, bilo je jasno da mi tamo moramo da odemo. Isto veče malo sam se igrao sa Gugl mapama i poslao još nekoliko poruka u kojima sam jasno rekao da mi se sviđa glupa ideja da tamo odemo kolima, jer avion je em brz, em dosadan. Moramo da nađemo neki izazov za tu utakmicu Partizana. Bendžamin je samo rekao “Da, uradićemo tako, kreni sa planiranjem puta”, što sam i uradio. 

  Vreme za organizaciju puta bilo je vrlo ograničeno jer smo pred sobom imali putovanje u Nikšić, na meč Rudar – Partizan. Početna ideja nam je bila da za put u Kazahstan specijalno kupimo “Zastavino”vozilo. Pitao sam Dekija kako stoje ponude tih kola u Beogradu, ali sam se ohladio posle par dana, jer nismo mogli da obezbedimo saobraćajnu dozvolu za takav auto u EU, iz prostog razloga što nema adekvatan izduvni sistem. Naravno, nije to bio nerešiv problem, sve bismo mi to nabudžili, ali vreme nam je opet bilo glavni protivnik. Drugi izbor nam je bio “Golf dvojka”, dizelaš, jer taj tip automobila je povezan sa Balkanom, a nabavka rezervnih delova u slučaju nekog oštećenja bi bila relativno lak posao, čak i u najudaljenijim mestima na planeti. Nažalost, ponuda je bila sranje, suviše visoke cene za kola u ne baš sjajnom stanju. Treći i poslednji izbor pao je na Audi 80. Bendžamin radi u automobilskoj industriji, poseduje mnogo više znanja o kolima od mene. Našao je jedan stari Audi u nekom selu tu pored Cvikaua. Neka familija seljaka htela je da se otarasi tog starog magarca jer je vozač, njihova baba, nedavno umrla, pa smo auto kupili za male pare. Registracija i osiguranje su završeni za par dana, svako od nas je morao da pribavi međunarodnu vozačku dozvolu, jer ove naše evropske nisu svuda prihvaćene van granica EU. U stvari, to je samo pitanje novca, platiš i onda čekaš u nekoj od presporih nemačkih federalnih kancelarija. 

  A onda, nekoliko dana pre početka našeg puta, jebeni Irtiš Pavlodar nam je srušio sve planove, jer je eliminisan od bezimenog, anonimnog Trakaija! Au jebote, užas, košmar, sramota grande! Suočii smo se sa teškom odlukom, da li da izmenimo plan, ili da jednostavno preskočimo drugo kolo kvalifikacija u gostima, pa da lepo odemo na utakmicu trećeg kola, kući na JNA. Nije nam bilo lako da se pomirimo s tim, ali na kraju, bila je to dobra odluka, reći ću ti kasnije i zašto. 

  Auto nam je takođe zadavao dosta muka, nekoliko stručnjaka nas je upozoravalo da jedini put koji nam preporučuju da obavimo ovim autom, bude najdalje do lokalnog auto otpada; karoserija je bila trula, kočnice nisu radile kako treba, čitav izduvni sistem je bio jedno veliko govno, crevo za gorivo je bilo prekriveno mahovinom. Realno, Audi je bio opasnost na točkovima za nas i sve ostale, hahaha. 

  Obavili smo neke od sitnijih popravki, nismo hteli da trošimo suviše para na taj bolid bordo boje. Najzad, ekspedicija je napustila Saksoniju26.jula,  pravac ka Varšavi, a kasnije ka beloruskom pograničnom gradu Brestu, gde je tih dana sleteo i Diego Maradona, gde su ga angažovali kao pseudo-sportskog direktora. Gledali smo njihov meč u drugom kolu kvalifikacija, pa nastavili ka Kijevu, gde smo se sreli sa našim prijateljem Jurijem i njegovom ženom Katjom. Zajedno smo nastavili ka Sumiju kako bismo se sreli sa navijačima lokalnog drugoligaškog kluba, a sledećeg jutra ušli smo uRusiju. U Tambovu opet drugoligaški fudbal, pa zatim pravo u Saratov na kup utakmicu. U Samari, naš auto, koji je u međuvremenu dobio ime Horst (tradicionalno, staro nemačko ime), e taj stari ružni gospodin, loših manira, već je po drugi put ostao bez izduvnog sistema. Ruski mehaničari u Audi servisu su nam rekli da je popravka besmislena, da je taj auto samo jedno parče govneta, ali su nam ipak pomogli da nađemo drugog majstora, Kostju, koji je velikodušno preuzeo stvar u svoje ruke i popravio auto sa svojim jermenskim kolegom. 

  U međuvremenu smo otišli da pogledamo tekmu Krila Sovjetov – CSKA Moskva. Narednih nekoliko dana smo proveli u regionu, posetili Lenjinov rodni grad Uljanovsk, kao i čuvenu fabriku “Lada” u Toljatiju. Naravno, ni tamo nismo bili bez fudbala. Sledeća destinacija je bio Kazahstan, a pošto Irtiš nije prošao u drugo kolo kvalifikacija, malo sam izmenio maršrutu pa smo otišli u grad na Kaspijskom moru, Atiraj. Bendžamin i ja smo delili dužnost vozača po pola, mada sam ja bio bolje sreće u pronalaženju rupa na asfaltu, da budem iskren. Uveče, upao sam u još jednu, koncentracija nije baš bila na nivou, svetlost je bila slaba. Izašli smo da vidimo štetu na vozilu i odjednom bili okruženi kamilama. To je bio onaj momenat kada smo ukapirali da smo odmakli malko dalje od kuće, haha. Utakmica u Atiraju je bila očekivano sranje, besplatan ulaz, loš stadion, nekoliko navijača. A I ništa drugo osim fudbala nije bilo da se vidi u ovom industrijskom gradu. 

  Jutro nas je dočekalo sa najgoriim putem koji sam ikada doživeo u životu. To je samo 250 kilometara od Atiraja, prema ruskoj granici, ali nam je trebalo 8 sati da stignemo! Rupe na putu tako velike da si u njih mogao da smestiš interkontinentalnu raketu, pravi pakao! Najgora faza puta. Tada nam je čak bilo drago što je Irtiš ispao, neverovatno loši uslovi na putevima i prava sramota za Kazahstan, zemlju bogatu prirodnim bogatstvima, u kojoj lokalni političari pumpaju sav novac u Astanu i Almati, dok je ostatak zemlje infrastrukturno u kamenom dobu. 

  Nazad u Rusiju, Astrahan, pa kroz slabo naseljenu budističku Kalmikiju u divni Dagestani najstariji ruski grad, 5.000 godina star Derbent. Posle utakmice Lige šampiona u Bakuu, u Azerbejdžanu, nastavili smo Kavkazom prema Gruziji, uživajući u sjajnoj hrani u Jermeniji. Bili smo u Đumriju, koji navijači Partizana pamte po okršaju protiv Širaka pre nekoliko godina, kada je Ismael Beko Fofana posle tog dvomeča prešao u Partizan. Đumri je bio totalno uništen u zemljotresu iz 1988. U Turskoj ovog puta nismo proveli puno vremena, Erdogan je skroz poludeo, ne baš sjajna klima za nas Nemce. Preko Grčke i Severne Makedonije uspeli smo da stignemo na sarajevski derbi na Grbavici, a u sredu smo bili u Srbiji! Taman na dan kad je Partizan dočekao danski klub Nordsjiland. Turneja se završila posetama utakmicama u Bijeljini i Ljubljani

Horst pred blagajnom Stadiona Partizana
  Na kraju, naš vremešni Audi, po imenu Horst, prešao je za 26 dana22 granična prelaza, odveo nas na 17 utakmica, i dodao sebi još 11.900 kilometara na dotadašnju kilometražu. Bila je to poslednja velika avantura ovog automobila, ubrzo po povratku u Saksoniju prodali smo ga nekom Poljaku za 200 evra. Odvezao ga je u Poljsku i momentalno ga usmrtio. Kao što je jednom Džorž Harison pevao, sve ima svoj kraj. U svakom slučaju, bilo je to najduže, najsloženije i najzabavnije putovanje na kojem sam ikada bio. Upoznao sam mnogo finih i dobrih ljudi tokom putovanja, video toliko novih mesta ili spoznao neke nove aspekte u mestima u kojima sam bio ranije. Sjajan provod, sjajno putovanje! 

11.900 kilometara u jednoj slici

– u sledećem nastavku: šta Markus misli o Bundesligi, kako je savladao ćirilicu, i još dosta toga…
– prvi deo
Priredio: Aleksandar PavlovićFotografije: privatna arhiva Markusa ŠtapkeaCrno-bela nostalgija