CRNO-BELA NOSTALGIJA : Nebojša Marčeta (1970-2017) – Krcunijo, laku noć

Tekst : Blog-sajt CRNO-BELA NOSTALGIJA

Vrlo malo ljudi lično ga je poznavalo, a svi su se divili njegovom radu, ne znajući ko stoji iza toga. Nije bio ni fudbaler, ni trener, ni rukovodilac Partizana, a njegov tihi odlazak izazvao je toliku tugu, kao da je bio sve to. Nije igrao ni finale Kupa šampiona, niti je osvojio titulu, a još manje izbrusio nekog od talenata iz Zemunela, ali je posejao nešto što će godinama biti deo identiteta svih Partizanovaca.

Nebojša Marčeta, rođen 1970. u Novom Sadu a preminuo prošle nedelje u Beogradu, bio je autor i jedini urednik kultne Fejsbuk stranice Krcunija. Ovaj genijalni čovek bio je jedna od onih klasičnih „grobarskih“ old school pojava. Solo igrač, diskretni heroj, vuk samotnjak,  Don Kihot koji se svojim umom, elokvencijom, genijalnošću, sarkazmom, satirom i urnebesnim humorom borio protiv besmisla koje sve nas okružuje.

Nebojša je bio britka sablja koja je ubadala u suštinu i svojim vrhom otkrivala veo i pravu prirodu ovog društva, koje kao da je pravljeno samo po meri jednih, a ne svih.  Društvo po meri navijača samo jednog kluba, društvo lažnih mitova, guslarskog kvazi-patriotizma, turbo-folka, lažnog srpstva, društvo bahatih, alavih, polupismenih, nepismenih i nezajažljivih, društvo samoobmane i teških kompleksa. Tu svoju borbu za Partizan, do sada neviđenu po obliku i načinu kako se vodi, Nebojša je vodio u senci samonametnute anonimnosti, koja je tako išla uz njegovu prirodu usamljenog borca. Ta anonimnost Krcuniji je dala notu mistike i oreol kulta, ali je Nebojšu svakako i čuvala od svih onih, manje ili više moćnih, koji su želeli da mu naude zbog istine koju im bljuje u lice. A nije da se nisu raspitivali ko stoji iza svega.

Dane i godine provodio je za svojim kompjuterom, praveći kolaže, ispod kojih bi išao urnebesni komentar ili kratka priča, u kojima bi bili razotkriveni i ismejani svi oni klišei, predrasude, gluposti, laži i lažni mitovi  onih sa druge strane Brda. Nama, navijačima Partizana, ostalo bi samo da se ujutru, uz prvu jutarnju kaficu, ulogujemo na Fejsbuk. Znam da sam nebrojeno puta, u tim situacijama, zvao drugove:

„Jesi pogledao jutros Krcuniju“? Ne bi nam to bilo dovoljno, usledilo bi čitanje na glas, uz grohotan smeh i suze.

Samo neukima i totalno neobaveštenima moglo se učiniti da je Nebojša Marčeta u svojim radovima i kolažima slikao neku imaginarnu zemlju. Najtragičnije je što ta zemlja postoji sa svim onim opskurnim likovima iz Marčetinih kolaža, što u njoj živimo, što ta zemlja nije plod nikakve fikcije ili likovnih dela Fra Grge Kolovrazića  već surove stvarnosti. Nebojša ju je kratko i jasno nazvao jedinim pravim imenom – Krcunija. Zemlja u kojoj se uspeh čestita samo jednom klubu, u kojoj se stranim diplomatama umesto srpskih simbola poklanjaju dresovi Partizanovog najvećeg rivala.

Vođen verovatno svojom idejom – „Ako ne možeš da ih pobediš, onda ih bar ismejavaj“, Nebojša Marčeta uradio je mnogo više od toga. Izvrgnuo je zlo ruglu, posejao duh i ideju koja se neće tako lako ugasiti. Sebe je upisao u najveće i najgenijalnije  Partizanovce, rame uz rame sa Duškom Radovićem, Božom Koprivicom, Canetom.

 

I dalje negde duboko u sebi nadamo se da je sve ovo bila njegova zajebancija, i da će se već sutra ujutru oglasiti najnovijim delom Fra Grge Kolovrazića, uz čuveno „Krcunijo, dobro jutro“. Nažalost, neće. Ali, iza njega ostalo je nešto što se ne da prepričati, nešto što se mora sačuvati od nestanka i zaborava. Na ponos svih nas, vernika crno-bele boje.

Počivaj u miru, Nebojša, naš neznani, voljeni brate. Hvala ti za sve one sate smeha, nade, vere, istine i tvoje suve genijalnosti.

Krcunijo, laku noć.

Posted by Aleksandar Pavlovic