Božo Koprivica:”Ne pružati otpor nije biblijski”

Piše: Vreme

Uvijek vjerujem u dobro, a ne u katastrofe, šize, kukanje. Napravimo makar taj napor, izađimo iz zgrade, iz kuće i glasajmo, pokažimo da smo građani. Kakva je to žrtva i kakva je to hrabrost? Jednog mogu da prebiju, ali desetoricu – ne. A šta ako izađe deset hiljada, sto hiljada, petsto hiljada? Šta će onda? Ne treba ništa drugo da radimo, samo da izađemo. Moramo da budemo prisutni i da kad izađemo na te izbore, znamo što radimo.

 Predsjednik žirija za dodelu NIN-ove nagrade za roman godine, dramaturg i pisac Božo Koprivica rekao je prilikom saopćavanja imena ovogodišnjeg dobitnika Dejana Atanackovića da Beograd ima dužnost da pruži otpor aktualnoj vlasti i predsjedniku Srbije: “Svakosatno klepetalo Aleksandar Vučić zna da kmezi, nikada ništa nije znao da radi i dobro se osjeća jedino među papagajima kao što su Siniša Mali i Aleksandar Vulin.”

Upravo o otporu i građanskoj hrabrosti, gradskim izborima i Beogradu, fašizmu i antifašizmu, javnom govoru kao igrokazu i, naravno, Partizanu, Božo Koprivica priča za “Vreme”.

ZAŠTO SAM REKAO TO ŠTO SAM REKAO

Iskoristio sam priliku – bio je velik broj novinara – da kažem to što sam rekao. Ne mislim da za to treba posebna hrabrost. Roman “Gorgona” Mirjane Otašević za koji sam glasao, izvanredno je napisan u tom beogradskom stilu – u tradiciji od Slobodana Jovanovića do Rastka Petrovića, Isidore Sekulić, Jovana Hristića, Borivoja Radovića, Milana V. Lalića – koji u sebi sadrži lakoću i elastičnost čak i kad govori o teškim temama. A M. Otašević piše o holokaustu, o porajmosu – to jest genocidu nad Romima – o progonu homoseksualaca u Trećem rajhu i prosto poziva na otpor i građansku hrabrost. Ima jedna rečenica koja kaže da ako izađeš da igraš utakmicu, možeš da izgubiš, ali ako ne igraš – izgubio si unaprijed. Ja sam tome dodao da je Vejn Grecki rekao: “Ako ne šutiraš, ne možeš da pogodiš.” Zato mislim da bismo pred ove izbore morali da pokažemo makar minimum građanske hrabrosti i da Beograd pokaže da je onaj otvoreni, svjetski grad kakav je bio, recimo, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih kada sam ja došao.

ŽAL ZA FAŠIZMOM

Uništavanje murala sa likovima pisaca, glumaca i drugih javnih ličnosti, navijača Partizana – znak je fašizma. Fašizam nam je ispred nosa. Na primjer, slavi se Milan Nedić koji je dobio Hitlerov orden za istrebljenje Jevreja, a u selu Manđelos krili su i čuvali porodicu Filipa Davida pod srpskim imenima; rizik je bio ogroman – da su ih otkrili, pobili bi čitavo selo. Kad čujem ove kako govore da se logor Sajmište nalazio na teritoriji NDH, želio bih da ih pitam da li znaju za podatak da su Nedićeve vlasti snabdjevale taj logor. To je taj žal za fašizmom. Pogledajte kako obilježavaju oslobođenje Beograda. Svaki put igrokaz. Možda im je neko savjetovao da to rade, a možda oni misle da će tako da se presvuku. U tome nema ni grama iskrenosti ni spontanosti. Zašto? Zato što dolaze iz partije čiji su kongresi počinjali sa “Sprem’te se, sprem’te četnici…” I zato ne pominju ni partizane, ni Tita. Oni to ne osjećaju, nemaju ništa s tim.

STRAH SE PREVAZILAZI

Ovdje se sprdaju sa Stevanom Filipovićem. Hajde da tim ljudima koji se sprdaju samo fingirano izmaknemo stolicu, pa da vidimo kako bi se ponijeli. A Stevan Filipović je pod vješalima, široko raširenih ruku uzviknuo: “Živjela komunistička partija Jugoslavije!” I nije samo on bio takav. Strah se prevazilazi. Ko ne osjeća strah, taj je kreten.

ŽIVOT ZA OTPOR

Postoji otpor iz poze čija je svrha da se nečije ime pošto-poto pojavljuje u javnosti. Ali postoji i onaj pravi, časni otpor… Umro je sada jedan od mojih najvećih prijatelja – Predrag Lucić – pred kojim sam se stalno osjećao kao “mali od kužine” zbog njegovog gospodstva, hrabrosti, pameti. A kakav je bio njegov otpor? On je za njega praktično dao život – dođe bolest i iz toga. Nije jednostavno stalno biti na meti tim bojovnicima. Sam mi je pričao: “Nije mi svejedno kada nekad idem ulicom.” Tu je i porodica. Ali ništa od toga nije moglo da ga zaustavi.

JAVNI GOVOR KAO RUŽAN IGROKAZ

Ne pružati otpor nije biblijski. Zlu se čovjek mora suprotstaviti. Od kada ja pamtim, a pamtim dugo, u Beogradu nikad nije bilo primitivnijeg ophođenja. Javni govor je postao ružan igrokaz. To nije ni kič, jer kič može biti zanimljiv u kafani, književnosti, mjuziklu ako je doziran. Sve mora da ima malo kiča. Međutim, mene nervira kada se pojavi ta vrsta igrokaza i laži da je Vučić veliki politički i propagandni majstor. Čekajte ljudi – taj čovjek je vrhovna kukavica. Nisam ja slučajno rekao da se on samo među papagajima osjeća dobro; on uvijek isturi nekoga da priča šta on misli. Inače, kako nema pojma ni o čemu, on samo imitira Tita, pa obilazi fabrike i slično. Liči mi na nekog klinca sa školskog igrališta koji prve dvije minute prodaje neke fazone, a onda, kad shvate da ne ume da igra, izbace ga iz ekipe. U čemu je problem?

PRINCIP SPOJENIH POSUDA

Istina je da nam nedostaje solidarnosti. To je zbog toga što ima mnogo ljudi koji nisu odrasli na ulici. A da jesu, naučili bi da jači ne dira slabijega, da se ne dobacuje, da se poštuje stariji… Nema ni esnafske solidarnosti. Ako bude ugrožen neki glumac, pisac, piljar, taksista, novinar, čitav esnaf, onda mora da ustane. Ovo se sada izgubilo, a moralo bi da funkcioniše po principu spojenih posuda. Pridajemo značaj jednoj partiji koja raste i ima trećinu podrške, a niko ne pita šta je sa druge dvije trećine.

PROKLETIH 1000 EVRA

Dok ima jedan glas otpora, vrijedi se boriti. Ako čovjek iznutra ne osjeća da treba da se suprotstavi, da pomogne, ništa se neće promijeniti. Slušamo svaki dan prazne priče o investicijama, otvaranju deset hiljada radnih mjesta… A najveća investicija su mladi ljudi, oni su najveći kapital koji imamo, ravnopravan omladini u svim zemljama svijeta. Ali, tu se radi o prokletih 1000 evra jer čovjek gladan ne može dobro da misli. To zna moja generacija. Onog trenutka kad je počelo da se pljuje po partizanskom pokretu, Srbija je počela da ide u božju mater. Koča Popović nije bio socijalno ugrožen. Bernard Vukas isto tako – on je bio iz fine i građanske porodice, obezbijedio se kao fudbaler. A na Svjetskom prvenstvu 1954. tukao se sa ustašama.

PARTIZAN, CRNI TALAS, FEST I BITEF

Ne mogu Partizan da vode ovi koji ga sada vode – neću da pominjem imena da se ne bih prljao. Ne može da bude predsjednik Partizana neko ko ne zna ko su Bobek, Zebec, Čajkovski – da bude predsjednik ljudima koji su zadužili svjetski fudbal. Ne smije da bude diskvalifikovan Nenad Bjeković, čovjek koji je četrdeset godina u Partizanu kao fudbaler, trener i direktor i čiji su transferi igrača bili i po trideset miliona dolara. A oni sad milion i šesto hiljada evra proglašavaju za najveći transfer u istoriji Partizana. Pa, šta je onda sa transferima Mijatovića, Kežmana, Jovetića? Više vredi Partizanova pobjeda nad Mančesterom 1966. nego sve ovo što sada igraju. Partizan je donio novi talas u Jugoslaviju, tim koji su činili Šoškić, Jusufi, Kovačević, Miladinović, moj omiljeni igrač Galić, braća Čabinac, Vasović… Ima jedna fotografija te generacije Partizana iz sezone 1956/57. dok su igrali kao podmladak: stoje kao logoraši, vise oni dresovi na njima. A njihov kasniji uspjeh u Kupu šampiona pokazuje da je Beograd evropski, svjetski grad i sve to prije crnog talasa na filmu, prije književnosti. Ja sam nekad u zanosu govorio da je njihov uspjeh bio važniji i od Festa i od Bitefa, a sada mislim i da jeste tako po oslobađanju energije. I gdje se sada zna za tu generaciju fudbalera? Krivica je Partizana za to što ne njeguje to sjećanje. Ako Galić nije legenda Partizana, onda to nije niko.

ŠTAJ OFSAJD, ŠTA DOBAR PAS

Ne mogu oni koji su sa Vučićem uvođeni u prostorije da budu vođe navijača Partizana. I ne može da bude sukoba na stadionu te grupe. Na istoku je prava grupa navijača Partizana. Razumiju se u to što gledaju: znaju što je ofsajd, što dobar pas, ne rade ono što im taj takozvani vođa naređuje. Inače, ovo drugo može odmah da se riješi samo ako se želi.

TEK SE SADA VIDI KO JE DUŠKO VUJOŠEVIĆ

Duško Vujošević je pokazao građansku hrabrost. Mogao je lako da se nagodi, ali nije želio da pristane na laž. Bio sam prisutan kad su navijači skandirali “Vučiću pederu”, a on šalje Dušku poruku sa tekstom “Da li sam ja ovo zaslužio”. Očigledno je pomislio da Duško ima neku vezu s tim? Kakvu crne veze usred utakmice on može imati kad i te kako ima o čemu da brine? Inače, tek sada se vidi koliko je on kao trener zadužio Partizan. Nijedan cent nije uzeo od transfera koje su napravili njegovi igrači, ni jedan jedini cent. Krvlju to potpisujem.

JUGOSLOVENSKI PROSTOR

Ove godine u konkurenciji se našlo sto sedamdeset i devet romana, a dok je postojala Jugoslavija, ta uređena država – nekih četrdeset do pedeset… Vodilo se računa o kvaliteti. Volim da kažem da je to zbog toga što su tada postojale izdavačke kuće lijeve orijentacije; sjetite se samo njihovih imena – “August Cesarec”, “Otokar Keršovani”, “Veselin Masleša”, “Naprijed”, “Rad”, “Prosvjeta”, “Nolit”… Urednici Nolita, na primjer, bili su Vasko Popa, Miloš Stambolić, Milica Nikolić, Zoran Mišić, Borivoje Radojević, Jovan Hristić, Ivan V. Lalić, Mirjana Stefanović – svi ljudi koji su izuzetno dobro poznavali književnost. Što želim da kažem? Pokušavao sam da ubijedim ljude da koncept nagrade bude drugačiji i da u konkurenciju uđu knjige sa jugoslovenskog prostora. Tako bih mogao da čitam Semezdina Mehmedenovića, Ognjena Spahića, Miljenka Jergovića…

OTVORENOST I VELIČINA BEOGRADA

Sada sam bio u ulici Marina Držića. Treba li da sklonimo ulicu Marina Držića? Splitsku ulicu? Kičevsku? To bi bilo van pameti, to je otvorenost i veličina Beograda. Obožavam Jugoslovensko dramsko pozorište sa tradicijom koju čine Stupica, Pleša, Ljubo Tadić, Žigon i mnogi drugi. Ali kada bi promijenilo ime, nikada više ne bih ušao u njega.

MUSTAFINI MEMOARI

Volim da čitam memoare; volio bih da Mustafa koji čisti cipele na Trgu Republike napiše memoare. Svaki čovjek koji je imao neki život dužan je da napiše jednu knjigu. E, sad mnogi misle da to ne mogu. Ma, izgovori, snimi i skini. Najbolje poglavlje u mojoj knjizi je ono koje mi je izdiktirao Milan Galić. Neki su mislili da je riječ o tehnici pisanja. Nije. Milan Galić je bio jedan od najvećih fudbalera u Jugoslaviji, imao život kakav je imao, majka mu je stradala od ustaša, poslije je on odrastao po domovima.

MORAMO DA BUDEMO PRISUTNI

Uvijek vjerujem u dobro, a ne u katastrofe, šize, kukanje. Napravimo makar taj napor, izađimo iz zgrade, iz kuće i glasajmo, pokažimo da smo građani. Kakva je to žrtva i kakva je to hrabrost? Jednog mogu da prebiju, ali desetoricu – ne. A šta ako izađe deset hiljada, sto hiljada, petsto hiljada? Šta će onda? Ne treba ništa drugo da radimo, samo da izađemo. Moramo da budemo prisutni i da kad izađemo na te izbore, znamo što radimo. Samo iz te prisutnosti dolazi nešto dobro. Ako radiš pozorišnu predstavu, čistiš cipele, pišeš tekst, glasaš – misli o tome kao da si na svjetskom prvenstvu i šutiraš penal. Sve ovo, naravno, podrazumijeva uloženi trud. Bez toga nema promjene nabolje, a ja se nadam da će je na ovim izborima biti. Pokazao je Beograd mnogo puta da je veliki grad.

AJDE DA SE NE IZDAMO

Nema predaje. Najgora je izdaja samog sebe. Ajde da se ne izdamo, da ne lepezamo… Moramo jednom da osjetimo da smo dio tima. I moramo da učimo – u bukvalnom i životnom smislu. Znanje može biti jalovo, jer ako nema u nečemu strasti, prave, iskonske strasti, da budeš sav ispunjen, onda nema ničeg. Onog dana kada budemo izlazili na izbore, treba da poslušamo tijelo. Ono nam najbolje govori. Tijelo je najbolji mizanscen – glumac najbolje zna na koju stranu treba da krene na pozornici, bolje od bilo kog režisera. Moramo vjerovati da ćemo da pobijedimo i pokažemo pravo lice ovog grada.

Izvor Vreme

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *